Druga strana medalje

Svaka čast našim dečkima i curama koji su iz anonimnosti osvojili medalje.

Snježana Pejčić tako kaže – “Od premije ću kupiti kauč. Podstanarka sam, nemam…”
Majka Filipa Udea nešto slično – “Kupit ćemo krevet i kauč jer ih je mali potrgao od skakanja…”

Prdoljak je na račun poreznih obveznika i tih istih Olimpijaca poveo sa sobom u Kinu širu obitelj na duže vrijeme i sigurno bio prvi na banketu koji se busao u prsa kad su medalje osvojene.

Sad će se on i Kanaderi i takvi likovi slikavat s medaljašima mjesec dana, obećat im konje, hvataljke, streljane, metke – i zaboravit na obećanja čim se zgase kamere.

Pitajte Pešalova kolko je čekao na obećani stan ako osvoji medalju…

Zato imam prijedlog sluzi na vlasti, umjesto da oprašta milijarde dugova bijednim nogometnim klubovima – neka mladim talentiranim sportašima zapljenjuju krevete.

Kauče, madrace, sve na čemu se može ležat.

Zašto?

Pa neka ljudi još više vježbaju, pa će biti još više medalja i slikavanja a oni će dobiti još jedan mandat!

Svejedno, i dalje sam ovisnik o navijanju za sport, sportaše, naše te iskreni divljenik Filipa i Snježane.

I pokrećem peticiju – “Kupite glasnice Bruni Kovačeviću i pošaljite ga na desetgodišnji oporavak!”

Spremite se za sitne (gimnasti)čarke!

Dok još nije bilo videja ni netova, drkica je bila ozbiljan problem.
U biti, nismo ni znali da će se jednog dana izumit ove vaginarije, al nije bilo puno izbora.
Čekalo se da staraca nema doma ili da bar zaspu.
I onda ona manja iz Allo-Alloa, voditeljica vijesti ili neko čudo u programu plus.

Bonus je bio prijenos gimnastike ili klizanja koji nikog u kući ne bi intrigirao, pa ono…
Ali onda je bilo Katarine Writt i Nadje Komaneći, i one visoke Ruskinje s ogromnim okama, i malih drčnih američkih hrčkica koje bi se uvijek kesile ko budala na brašno…

Opet buljim u Olimpijadu.
Sad dok farbam drvenariju (mnogo gadan poso ako vam je drvenarija u rangu čiča Tomine kolibe), stavim na Eurosport i jednim okom gleduljim te nabildane buhtlice…
Jesam li u krizi?

Ko vam je najzgodnija Olimpijka?

Djevica, Čelična Djevica…

Negdje u Essexu…

«Sine, gdje ćeš?»
«Idem na koncert.»
«Ali, milo, tvoji vršnjaci ljuljaju unučiće, drkulje po vrtu, modeliraju makete brodova…»
«Da, mama, ali nisam još bio u Splitu, pusaaa…»
«Pazi da se ne prehladiš, i ošišaj se više, i ovo je zadnji put da mi kradeš regenerator!»

Šest dedeka od pedesetak i kusur godina.
Dvije frizure kokera s leprom.
Bubnjar ima ružniji profil od Jacka Palancea i Marijana Beneša zajedno.
Scenografija dječjeg kazališta lutaka iz lošeg sna Nevena Ciganovića.
Bacakanje gitara u zrak i vrtenje istih ko hulahop.
Gaženje istih.
Mumije, sfinge s laserskim očima, engleske zastave, Eddie kao robot od 4 metra s pištoljom…

Da su imali brkove i gole guzice i da sam imao malo više pive u sebi – mislio bi da smo na Letu 3.
Ali na poljudu je bilo 25-30.000 sretnih i raspjevanih ljudi koji su znali većinu tekstova (Šest, šest, šest, broj od beštije, Trč na brdo ili Oooooooo oooooooo – nagradno pitanje – koji je to refren!), znojili se, skakali i pogali i to pedesetak metara od stejdža di sam hopsal s Dragecom i Klarom.

Iron Maiden live…
I bilo je sjajno.
Iako sam od štanda sa Žujom bio udaljen 100 metara, odnosno 20 minuta, odnosno dvije i pol pjesme, i što su Englezi kasnili satima, a ozvučenje se popravilo tek pred kraj i S ludilom se igram – bilo je genijalno.
Pivica, pjesmica, lajanje, smijeh. Ko da mi je opet 25 let!

Sad mogu u miru navijat za naše, slušat drkanje glasnica brune Kovačevića i debilne komentare Jure Ozmeca (kad Srbin opali našeg to je «grubi udarac», kad naš opali njihovog to je «intenzivno guranje») i divit se našim luđacima.

Da mi je jednom u životu bit reprezentativac pa guznut neku olimpijsku seljanku iz olimpijskog sela.

Još da nisam građen ko stariji brat Mile Smodlake nakon svadbe…

Odo čistit tatinog brancina od kile i dvaest još ovo malo godišnjeg.

Hvala ti živote.

Iliti, štono bi rekli mejdeni – trčim slobodnooo…

38

Danas sam star ko dvije devetnaestgodišnjakinje.

Ko pol afričkih država.

Ko 15.000 cvrčaka.

Al se smijem i ločem i lijepo mi je i sretan sam.

I idem đuskat!

Živio ja vama još toliko, iako sumnjam

Princeza busa

Princeza busa Zbog dekintaže ostavih Clia u Zagrebu.I tako se vozim hrvatskim busevima s mirisima prošlosti (na mom su sicu bar dvojica umrla, a par njih se pokvarilo), zvukovima narodnih radija i okusima kava s toplim mlijekom na nasilnim postajama iako naručiš s hladnim…A drčni ti vozač Puntamika lajna prijeti što si stigao u 8.58 a bus kreće u 9, i kakav je to način.A koš za smeće mu prekrcat, a on si puši u toku vožnje i psuje sve živo dok siroti đizs aritmično poskakuje na plastičnoj krunici…E djeca ti se uranom pikulala, debilčino, ali nema veze, kako bi to mudro rekao moj sve obrazovaniji Junior. Elem, zavalim se u strgano sjedalo, neuspješno pokušam dić ručku, s noktom pritom skinem tri žvake ispod sjedala (ona s aromom borovnice se čak činila i jestivom… da smo opet u 1978., ne znam ko bi odolio, eheheh), nekako se smjestim, kad ni metar od mene – anđeo.Dvadesetak godina, duga gusta kosa, spava razbacana na dva sica dok joj divlji pramičak bježi nesputan poput snova što joj maštom lete.Kao i desna d(v)ojčica također, što i nije toliko bitno koliko nevjerojatna  ljepota lica. Pitate se što stari rastavljeni prdonja koji preksutra puni 38 ima tu gledat uspavanu predivnu nejač, ali kad je život tako kratak, a toliko malo lijepih ljudi srećemo zbog posla, gužvi, sranja, obaveza i ostalih lanaca koji nas razjapljuju od posla do stana…I onda ovo…Iščaših vrat, ubijam se od taktike kako prići i uspostaviti konverzaciju – mislim, ono, od malo benignog koketiranja nitko još nije umro.I konačno, savladana zavojima i lošom vožnjom, ona se budi.Skida šeširić i mazno se isteže pokazujući svijetu i meni prekrasne zubiće koje je netko uporno više puta dnevno trljao tijekom mladosti kako bi sad glumili bisere na najljepšoj kamenici univerzuma.Uto stajemo, šofer nam nakon pola sata vožnje daje pola sata pauze za svoje fileke, ona izlazi, izlazim i ja.Skupljam hrabrost, prilazim joj a ona se okrene prema meni, nasmiješena…Pogleda me skamenjenog u oči i – žica vatre. Par minuta kasnije, dok kenjuckam u dvokunskom birtijskom zahodu s pogledom na inteligentne grafite lokalnih debila, tipa «Ja san hevimetalac, ja san u kur*u – Iron Maiden» «Anka je kurba» ili «Peder puši za pare – 098….», razmišljam ne bih li se i ja trebao prestati duriti, konačno se prikloniti trećini čovječanstva i lagano početi trovati glupim nikotinskim štapićima.Bljak, odvratnooo… E, sad mene zanimaju tri stvari:1. Kak joj zubi mogu bit tak beli kad fuma, i jel mudro izbjeljivat iste jer su mi lagahno požutili od starosti2. Kako se zovu one žvake s kraja sedamdesetih kojih je bilo za kupit u kioscima uz bazooke, cigarete i one konjske softice. Bilo ih je od limete i naranče, mislim da su bile slovenske…3. Kako maknut tvrdokornu (glupog li arielaškog izraza) fleku od dagnji na burazu s najdraže majice PS: Puno hvala Branki što me pustila plivat na Biogradski maraton iako se nisam prijavio na vrijeme. Obećavam da ću dogodine plivat ko čovjek, a ne ko retardirani drozd. Moli se pošteni nalaznik da mi vrati slezenu bez koje sam osto kod bove, fala.  A još se stignete prijavit i na Kukljiški mini-maraton, na kojem me ipak neće biti da branim prošlogodišnje srebro. Jer ga ne bi obranio…  Još pet dana do megd… Mejdena. Uf…