Djevica, Čelična Djevica…

Negdje u Essexu…

«Sine, gdje ćeš?»
«Idem na koncert.»
«Ali, milo, tvoji vršnjaci ljuljaju unučiće, drkulje po vrtu, modeliraju makete brodova…»
«Da, mama, ali nisam još bio u Splitu, pusaaa…»
«Pazi da se ne prehladiš, i ošišaj se više, i ovo je zadnji put da mi kradeš regenerator!»

Šest dedeka od pedesetak i kusur godina.
Dvije frizure kokera s leprom.
Bubnjar ima ružniji profil od Jacka Palancea i Marijana Beneša zajedno.
Scenografija dječjeg kazališta lutaka iz lošeg sna Nevena Ciganovića.
Bacakanje gitara u zrak i vrtenje istih ko hulahop.
Gaženje istih.
Mumije, sfinge s laserskim očima, engleske zastave, Eddie kao robot od 4 metra s pištoljom…

Da su imali brkove i gole guzice i da sam imao malo više pive u sebi – mislio bi da smo na Letu 3.
Ali na poljudu je bilo 25-30.000 sretnih i raspjevanih ljudi koji su znali većinu tekstova (Šest, šest, šest, broj od beštije, Trč na brdo ili Oooooooo oooooooo – nagradno pitanje – koji je to refren!), znojili se, skakali i pogali i to pedesetak metara od stejdža di sam hopsal s Dragecom i Klarom.

Iron Maiden live…
I bilo je sjajno.
Iako sam od štanda sa Žujom bio udaljen 100 metara, odnosno 20 minuta, odnosno dvije i pol pjesme, i što su Englezi kasnili satima, a ozvučenje se popravilo tek pred kraj i S ludilom se igram – bilo je genijalno.
Pivica, pjesmica, lajanje, smijeh. Ko da mi je opet 25 let!

Sad mogu u miru navijat za naše, slušat drkanje glasnica brune Kovačevića i debilne komentare Jure Ozmeca (kad Srbin opali našeg to je «grubi udarac», kad naš opali njihovog to je «intenzivno guranje») i divit se našim luđacima.

Da mi je jednom u životu bit reprezentativac pa guznut neku olimpijsku seljanku iz olimpijskog sela.

Još da nisam građen ko stariji brat Mile Smodlake nakon svadbe…

Odo čistit tatinog brancina od kile i dvaest još ovo malo godišnjeg.

Hvala ti živote.

Iliti, štono bi rekli mejdeni – trčim slobodnooo…