Kratki izlet u Rumunjsku

Rumunjska je država s najvećim postotkom džeparenja u Europi.

Rumunjska je igrom slučaja i zemlja s najvećim postotkom romske manjine u Europi.

S ulaskom u EU, oko 100.000 rumunjskih Roma, džeparoša je otišlo u Italiju (mali, crni, slični im ko i jezik uostalom) i digli postotak krađa u Italiji za 24%.

Jučer sam se vratio iz Rumunjske.
I imao toliki peh da je valjda zadnji rumunjski Cigić lopov opljačkao baš mene.
Na ulici.
Samo me okrznuo ko duh i otrčo.
Koje sranje.

Dakle, kad putujete, nikad ne nostie kartice na pristupačnom mjestu.
Kao ni pasoš.
Ako imate love, razbijte je na par dijelova.
Vozačku ostavite doma.
Novčanik nosite u vrećici oko vrata bez obzira na znoj, svrab, smetanje pri seksu i ostalo.

Ja nisam.

Nakon dva dana, dosta sam se smirio, ispuhao, zaboravio propalu reportažu u Moldaviji, novu državu i jako puno para s nadom da sam ipak izvukao neku korist.

Takav nisam bio te večeri kad se to dogodilo i kad sam izvaljivao gluposti u stilu da je Hitler imao pravo i da bi im trebalo rezat ruke, ali budale su uvijek bile nepažljive a cigići su uvijek krali i krast će.

S obzirom da policija nikad ništa ne rješava, baš kao ni sustav.

Kako Hrvatske, tako ni Rumunjske.

Najviše od svega me strah domaće borbe s birokracijom za nove dokumente.
Osobna bankarka mi je danas u svega sat vremena uspjela napraviti 40 posto posla, s tendencijom brzog oporavka – da se mogu služit karticama i svojom lovom.
Onda sam otišao na MUP i prijavio krađu putovnice.
Pitao sam tete tamo kaj mi treba za prijavu nestanka vozačke.
“Morate otić u Hajnclovu i tamo uzet biljege i prijavu i onda u Narodne Novine”
“To je sve?”
“Sve.”
Doći iz Petrinjske u Hajnclovu u Bandićevom raskopanom Zagrebu je cca 40 minuta znoja, psovanja i nervoze.
Tamo je gužva.
Tamo vam na šalteru informacija upute na drugi šalter na kojem vas ne primaju preko reda ako samo želite nešto pitati, nego kolutaju očima.
“Dobar dan. Za prijavu krađe vozačke mi trebaju zahtjev i biljeg, gdje ih mogu uzeti?”
“Ne, treba vam još i prijava od Policije.”
“Ali rekli su mi…”
“Sori, dalje…”
Put od Hajnclove do Petrinjske u Bandi…
Idem na posao, tamo me čekaju.
Raspitujem se telefonski gdje se moram prijavit.
“Dobardan, MUP ovdje”
“Dobar dan, možete mi reći gdje da odem na Policiju prijavit krađu, živim tu i tu.”
“Štrosmajerov trg, doviđenja”
Od mog posla do Štrosa treba pola sata pješke.
I malo više kad ubije potop-pljuščina.
“Dobardan, dobardan, jesam li ja ovdje?”
“Ne, vi ste u Bauerovoj”
Šljapkam po barama i shvaćam da gubim potkoznakoju bitku s hrvatskom papirologijom i besmislom države te lagano upadam u letargiju.
“Dobardan, dobardan, jeste vi Bauerova”
“Recite”
“Prijavio bi krađu”
“Sjednite”
Za razliku od rumunjskih kolega, stanica nije modernija, a i umjesto 3 sata čekanja, čovjek me odmah primio.
Ispričam detalje, tip me pita što je bilo kod njih u postaji, ja kažem:
“Zamislite, načelnik je pisao kemijskom, ono, u kojem smo stoljeću, heheeh…”
Tip se ne nasmije, nego izvadi papir i kemijsku i počne zapisivat.
Koji sam ja Mongol…

Nastavak sutra, kad ću valjda oko 11 i dobit potvrdu.

Do sada troškovi:

Ambasada – 44 eura za izdavanje putnog lista (hvala Igi) za vratit se doma
Banka – 7 eura naknada gašenja mastera
50 kuna gašenja maestra (koji će ti penis maestro u Bukureštu, znam, fala…)
50 kuna pokretanje maestra
70 kuna biljega za gubitak pasoša
120 za dizanje novog, 220 za žurno (neću žurno, cigo mi ga turno)
50 kuna za vozačku
20 kuna za policiju
35 + 50 kuna za Narodne Novine koje će objavit da mi se ukralo
cca 17 radnih sati dok to sve poobavljam
čekanje…

Mislite da ću odustat od putovanja?
U jednom sam trenutku skoro pokleknuo…