Bandi gegen Borat

I mi šegadžiju za trku imamo!

Pronađite 10 razlika na slikama…
Image Hosted by ImageShack.us

Image Hosted by ImageShack.us

A sad nešto ozbiljno. Znam da blogerska populacija nema love, ali ako neki Ivići, Rojsovi i slični slučajno zalutaju na ovu stranicu, nek pošalju nešto. Zazebe me oko srca kad skužim da sam u 37-oj i da sam osim hemića, astme i neke gljunte u obliku trećeg jajeta skroz zdrav, a onda rak napadne nekog ovako mladog… Brrr…

“Dobar dan,
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
ja sam Ana Rukavina, rodena sam i zivim u Zagrebu, uskoro cu 30, novinarka
sam politickog dnevnika Vjesnik, i na zalost to je za sad sve lijepo od
mene. Moja prava osobna karta zapravo je nesto drugacija, od svibnja
2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako
bi Vam ukratko opisala svoju pricu iz bolesnicke sobe na Rebru. Ne bojte se
nije tako tragicna, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio zivot, iz
kojeg i Vi mozda mozete nesto naucite.

Sredinom 2005. kronicno iscrpljenja zavrsila sam u ambulantnim kolima Hitne
pomoci. Lijecnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a
ja sam ga, danas je to pomalo smijesno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti
me kuci i da cu doci za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspjesno, moja
krva slika bila je gora od svih onih ocajnih na nasim novim dokumentima.
Osjecala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da mozda bolujem od
one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale
sve majke, mislim da se zvala Love story. Na moju veliku zalost, bila sam u
pravu, no tu rijec nisam uspjevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom
ravnodusnost. Podvlacila sam crtu misleci kako sam u svojih 28 godina
uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zasluziti ljubav, supruga i
prijatelja, putovati, raditi posao koji me jos i danas veseli. Tonula sam
tjeseci se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna
prilicno glupasta misao. Obozavam sladoled, ljesnjak je moj prvi odabir, ali
tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici. Pa, zar je
moguce da vise nikada necu jesti sladoled od ljesnjaka? Jesam li se spremna
odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplasena, ali odlucna krenula
u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno
svjesna od prvog dana, sto me snaslo. Jednu bitku protiv takvog suparnika
vec sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim. Moj tata
Gordan, umro je 2003. u 54. godini zivota, karcinom pluca. To me diosta
slomilo.

No, dobro, lijecila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za
transplantaciju kostane srzi na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i
njegovog lijecnickog tima. Moram priznati da obozavam svoje lijecnike i
sestrice, i sto je jos ljepse mislim da su osjecaji uzajamni. Oni su moja
velika obitelj, bez laznog uljepsavanja, i uljevaju mi sigurnost tako da mi
prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje tesko.
Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirama. Sve je islo nekim
polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konacno, pomislila sam
ljetos, lagano vracam zivot u prave tracnice i ostavljam sve ruzno iza sebe.
Cvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje
su ubrzo prerasle u danonocne migreme, izgubila sam vid na desno oko, trpila
nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a
onda je sve krenulo ispocetka. Sredinom listopada ponovno ona ista hitna,
Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odradenih pretraga
potvrdeno je da se moja stara poznanica vratila, pronasli su leukemijske
stanice u likvoru. Sto da Vam kazem kako sam se osjecala, iskreno toga se i
ne volim sjecati, najteze mi je zapravo bilo sve ponovo saopciti mojoj
obitelji.

Trazila sam ponovno neki motiv, nesto da me pokrene jer ja sam sve samo ne
tuzna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Cesto sam
u zivotu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali sto cu kad drugacije ne znam.
Beskrajno volim zivot i ljude, znam i imam za koga zivjeti. Ponekad mi se
cini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da ucinim sve sto je onaj na
nebu namijenio za mene.
Ipak, dosla sam do tocke kad vise ne mogu sama i kad mi treba pomoc dobrih
ljudi. U razgovoru s lijecnickim timom o daljnjem tijeku lijecenja,
kemoterapijama, zracenju mozga, i na poslijetku vrlo riskantnoj
transplantaciji kostane srzi od nesrodnog donora koja me ocekuje oko Nove
godine, otvorena je mogucnost odlaska na lijecenje u SAD, i(li) nabavka
skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni nasem trzistu, a mogli bi
pomoci da se izvucem iz ove price, da ona dobije sretan kraj.

Zapravo mi je tesko srociti sto Vas tocno zelim zamoliti, znam rekla sam na
pocetku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi
lako. Sve moje zelje zapravo stanu u dvije rijeci, zelim zivot. Svjesna sam
svih rizika koji me ocekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah,
smo se ne zelim okrenuti i otici a da nisam sigurna da sam ucinila sve sto
sam mogla da se jos neko vrijeme zadrzim tu medju vama. Apsolutno vjerujem
svojim lijecnicima, ali znam gdje zivim, stoga Vas najljubaznije molim da mi
pomognete. Jedino sto Vama, i sebi moram obecati jest da cu se truditi biti
hrabra, vedra i kad bude tesko. A bit ce, to sigurno znam.
Zelim vam ugodan dan!
Hvala

ANA RUKAVINA
BROJ ZIRO RACUNA U RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB : 2484008 – 3109402577
DEVIZNI RACUN U RAIFFEISENBANK AUSTRIA D.D. ZAGREB : 4203330759”

A kad smo kod jabuka, eto i malo krušaka:

“Peticija protiv usmrćenja grobničke medvjedice
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Medvjed, koji se već duže hrani otpacima iz kontejnera na području grobničkih sela nadomak Rijeke, bit će odstrijeljen do kraja godine, jer je realna opasnost za ljude koji ga mogu sresti.
Lovci nagađaju da je riječ o medvjedici s dva ili tri mladunca.
Lovci lovačkog društva Jelen iz Jelenja snimili su medvjeđe tragove po grobničkim selima te ih poslali Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva sa zahtjevom da im odobri interventni odstrjel medvjeda, a odobrenje im je stiglo potkraj ovog tjedna.
Predsjednik toga lovačkog društva Velimir Radetić kaže da su prije toga lovci pokušali otjerati medvjeda psima dublje u šumu, ali bi se on vraćao te je odstrijel, kako navodi, ostao jedina mogućnost.

Peticija:
Ovime se protivimo pribjegavanju nasilnih metoda, konkretno vezano za slučaj Grobničke medvjedice sa svojim bebama. Postoje i drugi načini da se medvjedica udalji iz naselja. Umjesto ubojite puške želimo da se medvjedica omami te odvede u nacionalni park, zološki vrt…

http://www.gopetition.com/online/10128.html “

15.11.2006. u 08:09 •
20 Komentara
Print
#

Kako usrati vikend!

Vodič za kvalitetno upropaštavanje barem pola vikenda by brainlessfish!

Niste ništa planirali za petak nakon posla? Pobogu!? Pa sjednite u auto i odite u shopping! U Mercatonetu si možete povoljno kupit tamnosmeđe samterice već od 180 kuna.

Kad ste došli doma nakon posjete Gyrosu u Paprici na početku Donjeg Stupnika (mašala safta!), svoje nove tamnosmeđe samterice stavite u vešmašinu. Naravno da ćete kao i svako muško staviti još hrpu tamnih gaća, čarapa, majica i čega god samo da mašina ne bude prazna.

Osobito pripazite da u mašinu ugurate i bonus odjevni predmet kojem tu nikako nije mjesto, npr. majicu sa zadarskog plivačkog maratona 2002., kad ste bili četvrti za četiri sekunde i kad ste umjesto medalje dobili samo majicu jarko crvene boje koju oblačite samo kad čistite kuhinjske elemente i sl.

Dok se mašina okreće, vi u miru fušate i jednim uhom gledate televiziju (tako Riba prati Big Brother). Kad ujutro idete otvorit mašinu jer ste sinoć zaspali i zaboravili, na vašim novim, neobučenim tamnosmeđim samtericama iznenadit će vas jedna ljubičasta nogavica.

Bacate majicu u smeće jer vas nervira. Bacate manje tamni veš u mašinu skupa sa zasranim mokrim samtericama u nadi da će boja ishlapit.

Penis. Fleka bode u oči i na mokrim hlačama nakon drugog pranja.

Odlazite u DM i kupujete Gry OK (jebote, rimuje se s predizbornom kampanjom!) sredstvo za čišćenje talijanskog proizvođača za 35 kuna (mamu vam lopovsku) i pomno pratite upute napisane fontom veličine kolibrijevog herpesa u nastajanju.

Tamo piše da provjerite kako tkanina reagira na sredstvo tako da stavite mrvicu na komad odjeće koji se ne vidi. Ma da ne bi. Koji se komad hlača ne vidi? Među jajima? Preskačem prvu točku.

Kaže isto tako i da se maknu metalni dijelovi jer oko njih može ostat crno. O mamu vam retardiranu… Pa kaj da čupam gumbe i šlic s hlača? Koji kurac? Stavljam toplu vodu u posudu i hlače do pola. Dio sa šlicom i ostatkom guze ostavljam vani.

Piše na kutiji da se povremeno miješa. Mrzim površne upute. Kao da dođeš u birtiju gdje na meniju piše «Razni sokovi» i kažeš – dajte mi jedan razni sok. Otišao sam promiješati nakon sat vremena.

Donji dio hlača je promijenio boju iz tamnosmeđe u veselu narančastu. Gornji je i dalje bio tamnosmeđ. Stavio sam sve u posudu, opsovao i promiješao.

Došao sam doma nakon par sati i vidio dvobojne hlače. Onaj prvi udar je bio jako jak pa gornja polovica nije stigla donju. Odmah sam izvadio i drugi prašak Gay is OK i ponovio postupak. Ujutro sam imao kanarinčin-klitoris-bolesno žute hlače s gadnom indigo flekom na istom mjestu kao i prvi dan. Novo pranje u vešmašini nije dalo rezultata i sad imam jebeni rabljeni klaunov dres koji nisam ni obukao osim u kabini Mercatoneta.

Kad se osuše, nosim ih na farbanje.

3 mašine robe:
voda – 10 kuna
deterdžent – 10 kuna
calgon – 5 kuna
struja – ne znam, još nije stigo račun od HEP-a

prašak od kojeg smrde ruke po skorenim tvorovim testisima – 35 kuna
farbanje – 60 kuna
hlače – 180 kuna
utrošeno vrijeme – neprocjenjivo

Ponovila se ona stara etrurska – nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari…

Zato test ćevapa u somunu ne posustaje…

28.
Ćevabdžinica: Ham Ham, dostava na 4614416
Cijena: 22 ćune, kajmak 5
Ćevapi oblik: Kocke. I to neke metiljave da se ne daju odvojit… Okus nedorečen. Ko govno od političara…
Luk količina/okus: Fantastika. Puno, skoro pa cijela glavica kapitalca, ne pretanko, ne predebelo, ne preljuto. Apsolutno savršeno
Lepinja: Vodnjikavo ko ono govno od mekdonaldsa. Ko da zemlbabu jedem a ne somun…
Opći dojam: Bljedunjav. Okus mesa nije loš, ali ni dojmljiv. Sutra ujutro sam podrignuo s aromom mrtvog mornara u ustima. Kajmak je nekak skoren i neslan, lepinja proljevasta, ali mi je luka ostalo za doručak uz čvarke.
Ocjena: 5,5

14.11.2006. u 09:54 •
23 Komentara
Print
#

Glupost je neuništiva

Hvala KUD Idijotima za naslov.

Pitalo jučer Leu zašto su ona i Nikša izbačeni iz Big Brothera jedno za drugim.

Ona je to prokomentirala riječima: «Pa zato jer smo Dalmatinci…»

Onaj pametni čiko što se prvi strujom igro, Nikola iz Teslića ili tako nekako, rekao je jednom prilikom – «Ponosan sam svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom» ili slično. Lijepo je to rekao.

Kako sam i sam dijete iz mješovitog braka između oca i majke (samo se vi smijte, još 20 godina i vidit ćete…), koji su doselili u Zagreb nekoliko godina prije mog rođenja, ponosan sam na to što sam rođen u metropoli isto kao i na korijene koje vučem od roditelja. Tako da sam pola Prigorec po starom (od Marije Bistrice su došli do Križevaca) a pola Dalmoš (Vela Luka do Blata i nazad) po staroj.

I svugdje sam doma jer kad negdje idem nikome ne namećem to što jesam i kakav sam, nego pustim njih da pričaju i ne dam im da me pljuju. Ako se nađemo u nekom razgovoru, super. Ako se zapijemo, još bolje. Ali ako mi neko ide srat da su Purgeri govna, Dalmoši lijeni ili Prigorci škrti – steram ga ukurac. Među svima ima i seljačina i idiota kao i divnih ljudi. Ali ne smije se zbog jednog kretena cijeli narod, regiju ili državu proglasiti idiotima. Niti biti skroz općenit. Ili prvo kritiziraj sebe, ili ne seri po ostalima samo zato jer ti se sere, ili iznesi dobre argumente.

Zato me jezivo nerviraju debilne izjave poluosoba koje si prije punoljetnosti štrcaju silikone u usta da ne bi morale radit u životu umjesto da si ušpricaju malo znanja u tu šuplju kantu na ramenima pokrivenu izblajhanom slamom.

Tebe da su izbacili jer si Dalmatinka…
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Zamisli se nisu li te možda ljudi izbacili jer si nakon mjesec i nešto dana u BB ostavila sljedeći dojam.

• 18 sati dnevno se gledaš u ogledalo i šminkaš
• 6 sati dnevno pućiš usta ko pavijan dupe
• nikad ništa ne radiš
• bolesno si lijena
• kamera te u 99,9% slučajeva ulovila kako ležiš ili sjediš
• moraš se uvijek svađat
• praviš se pametna
• umjetna si ko fini-mini
• tijelo ti je od nerada i lijenosti gnjecavo ko loša smjesa za palačinke. Ona koja se lijepi. Sve sam čekao da ti otpadne sisa na pod kad bi katkad gonjenama mišlju o milijunu čudom potrčala
• ne znaš komunicirat osim ako je u pitanju ogovaranje
• podla si i zla
• izgledaš ko zle blizanke od Marge Simpson. Ali si deblja od njih
• da te čovjek i upozna i popriča s tobom na kavi, vjerojatno bi ga olajala s trećom osobom u sljedećih dvadeset sekundi
• ostavljaš dojam kao da si bahata razmažena neodgojena praznoglava princeza koja si nikad u životu nije ni sendvič napravila, a za čokolino misliš da je nešto što živi u mikrovalnoj dok ti ga neko ne servira
• ispala si glupa

Vjerojatno je Lea u prirodi potpuno drukčija, iskrena i poštena, kako je i navela na početku prikazivanja, ali jebat ga. Režiser je nije volio. Vjerojatno je čovjek Purger beogradskog porijekla pa je dvostruko mrzi.

Uostalom, potpisala je ugovor da je se snima 24 sata. Nije ona jadna bila kriva što na RTL-u smatraju da Hrvate zanima samo kad se dvanaest debila napije, drpa, žvali, prdi i psuje. Ili se zaljubljuje.

Ko onaj dečec koji onoj što ne zna do 4 brojat ujutro recitira Bibliju, našto mu bistrina navečer uzvrati drkicom pa se ovaj ošiša i nauči je krunit krunicu da siroče ima šta za radit dok doma guli kukuruz.

Jebate, skoro sam htio napisat da mi je žao što imam 50% plemenite dalmatinske krvi, ali hvala bogu, ovo je predivan primjer što se događa kad djeca ne čitaju knjige, markiraju iz škole, imaju puno para i malo ljubavi i misle da su lijepa. A samo pukom igrom slučaja se ta greška se rodila u Splitu.

I zato ne nasjedajte na provokacije. Lea nije tipična Dalmatinka (takvih sponzoruša ima ko kenje i u Zagrebu i Rijeci i Ouagadougouu, sjetite se samo one šupljine iz prošle sezone, Vlatka ili tak nekak…). Niti će ikada shvatiti kakvu je i koliku glupost bubnula. Amen.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Prava je šteta što će se ubrzo udat za mafijaša iz ulaza ili prvim koji joj kaže: «Iman mertedeta i koke, ot dat pidde?» jer bi njezin prvi i jedini radni dan u životu vjerojatno bio jako zanimljiv.

Šef: «Ti si ona mala što ju je tata preporučio?»

Lea: «A jesan, barba Ante (trept, trept), Lea.»

«Dobro. Javljaj se na telefone i skuhaj mi kavu. Bez mlijeka (zalup vrat).»

«Aime majko, on će meni da mu kavu skuvan, pa ja san akaunt asistent, da ne bi… Halo, mama! Znaš šta oće ovi pizdun! Da mu kuvan kafu? Ja da mu kuvan kafu!? Ma je li on normalan? Nisan u skulu išla da mu tu kuvan. Čekaj, iman drugu liniju? Alo? No, aj don no. No not hir. Halo, mama, ma neki englez, ko mu jebe mater – ne mogu sad pričat engleski kad me unervozija ovi majmun, ali razumiš, on će mene, ni dobar dan, ni ništa. Govno pasje. Moran Anitu nazvat da me smiri. Alo, Anita, ma znaš što je bilo! Govno me tira da mu kuvan! Ma da ne bi…»

«Jel gotova ta kava? Već deset minuta čekam. Niko nije zvao?»

«Ma evo, barba Ante, sad ću. Zva je neki ali se ni predstavi. Ma zvat će opet… (zalup vrat nervozn)»
«…a ni onda se neću javit, pizdunu. Anita, alo! Ma evo već pizdi na mene a nisan ni sila. A žujaju me štikle užasno. Evo izut ću se. Jebala ga kava. Aime, evo me Marija zove na simpu. Ma čekaj, sad ću nas na spikerfona stavit. Ale, e! A šta ima? Evo kuvan kavu. Kako se to kuva? Oli ja znan. Ima tu neki automat, di da sad nađen sitno, čekaj…»

«Di je više ta kava?»

«Aime gospe moja, a šta vičeš, nisan hobotnica, jebate…»

«I zašto ste bosi?»

«Ala ti nosi štiklu od 12 centi, jebe se vama muškima, samo bi zapovidali, a kad dobijemo vene onda van nismo zanimljive i kad nan se sise obisu odma bi mlađe pizde jer van mi nismo više po miri…»

«Daj mi moju kavu (dum)»

«Koji kreten, ma jel čujete vi ovo!? Trči vamo, trči tamo, ma srece će me… Anita, ne smij se. Mare moja, jadna ti san. Lipo mi je rekla mat da zatrudnin s prvin igračen Ajduka, a ne srednju školu završavat. Od onih para što su dali za instrukcije i ravnatelju mogli su mi novega Pežoa kupit. A ne – evo ti Korsa za maturu, jebi mater… Čekaj sekund. Alo tata, ti si! E jesi me zajeba. Kako? Šta kako? Ovo govno se dere na mene cili dan, ka da san pseto. Čekaj. Alo jubavi, Ante moj! Šta ima? Budiš se, a? A mene ti jebu svi po malo. Cilo san ti jutro na telefonima i radin ka robinja Isaura. Čekaj. Alo! Helou? Ma dont no, ne razumin te ništa a i iman drugu liniju. Mislin, druge linije. Biži. Go… Tata, oš mi dat hiljadu kuna večeras za poć u Tribua, danas je Jole s posebnim ekstra gostima iznenađenja, možda dođe Seve pa da joj jeben mater s ustiman! Neka vidi kurba ko ima para za silikon! Ajde, tata, već dva dana iman istu boršu za u grad. Smijat će mi se… Neš, ma boje da se nisan rodila, jeben ti život ovaki. Čekaj Anita, samo da mu skuvan jebenu kavu, tu mi je automat pod noson, aime čujen korake… Ma di mi je ta druga štikla, johi meni, pašću, aaa… (dum ,tras, bam!!!! cur kavvvv)»

Lea je od udarca glavom u aparat za kavu na 24-godišnjem bolovanju koje joj je sredio stari.

Troškove snose porezni obveznici.

Zakaj nam ne daju nešto ovako. To je engleska Lea koja se stvarno zove Lea i priznala je da je potrošila 35.000 funti na plastiku.
Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

A ne ove greške koje glume svetice i pričaju nebuloze… Serem ti na generaciju koja ne želi ni učit ni radit. Na šta ja gubim vrijeme dok čekam da mi se osuše samterice…

13.11.2006. u 09:50 •
61 Komentara
Print
#

O ne…

Došla mi kuverta iz plinare…
Neeee…

A ništa. Otvorit ću je kad sredim Elektru.

Posjetite dnevnik našeg čoeka u Japanu,
http://tokionica.blog.hr

I pošaljite majicu koja vam trune na dnu ormara Sonjecki
http://majice.blog.hr

Vic dana:
Kako se kaže pedofil na vojvođanskom?
Salaš u malom ritu…

BB tjedna:
Tanja: “Što na drumu to ti je na umu!”
Yameisy: “Što to znači?”
Tanja: “Drum ti je stomak.”
Ana: “Kako znaš?”
Tanja: “Ne znam, al tako govore”
Ana: “Drum ti je ono ispred kuće”

11.11.2006. u 08:09 •
26 Komentara
Print
#

U raljama HEPa II.

Jedan dan u Elektri
(Radio drama)

Vođen slijepim bezumljem i računom od cca 4500 kuna koje nije potrošio, a bogami ih ni nema odakle stvorit, odeblji proćelavi malo jači tipus bez pretjeranog ukusa u oblačenju ulazi u zgradu HEP-a u Gundulićevoj ulici.

Znojan i vidno nervozan još više ispizdi kad vidi četiri reda s po dvadeset, pretežno starijih od sedamdeset godina (citiram Gurwoman.blog.hr, istina je), nadrkanih ljudi kojima je zajedničko da u ruci drže tri papirića – jedan s godišnjim obračunom i dva s već pripremljenim uplatnicama na iznos koji oni u HEP-u misle da ćemo potrošit. Peti red je najkraći. To je blagajna. Za luzere koje birokracija sa šaltera uvjeri da nemaju pravo. Gomila je dokaz da nešto nije u redu. Gomila je dokaz da će se načekat.

Sva sreća da ima razumne šefove koji su mu rekli da ode to odmah sredit jer će inače mislit samo na to i neće niš konkretno uspjet napravit na poslu te da se vrati za pol sata kad to sredi.

Kroz glavu mu se vrtilo par stvari. Željka mu je rekla da s HEP-om nema šale jer prvo iskopčavaju pa onda pričaju. A ako imate stubište i živite u zgradi, svako vam se preko razvodne kutije može uz pomoć nekakvog znanja elektronike spojit na brojilo. To mu je rekao Igi, zadužen da ga tog dana baci u pesimizam. Dakle, na dnevnom redu crnih misli bilo je sljedeće:

1. To mi se prikopčalo ono pakosno govno od susjeda koje mi sere zbog parkinga
2. To je onaj susjed branitelj koji je provalio u stan neke srpske bakice pa su sad svi zaboravili da je provaljivao
3. To je onaj novi susjed koji je preko ljeta renovirao stan od nule
4. Nisam zgasio klimu preko ljeta
5. Susjeda s kata ima ilegalnu piceriju
6. Imam duhove. Koji rade dugove
7. Umjesto struje, očito sam im plin preko telefona

Red se pomakao 70 centimetara, odnosno jednog djeda i baku. Ribafish je bio ponosan što je odokativnom metodom procijenio koji će se red najbrže topit. Zbunjivalo ga je što se od 4 reda u tri stoji pred jednom tetom šalterušom, a samo u jednom pred dva prozorčića. Na jednom od ta dva je pisalo pauza. Stao je pred taj dvostruki s logikom da će prije teta s pauze no on na red. I bi tako.

Prolazno vrijeme, pola sata. Pokušava telefonirat, ali nema signala. 500 metara od trga nema signala jer su gospoda ubacila betona i mramora kolko Tile nema u Kući cvijeća. Pizdi. Gleda oko sebe. Zgodna plava desno, ali male šljivaste cike. Doduše, karapušljiva usta, ali ipak je on zauzet čoek. Ostatak – gerijatrija. Odjednom ga prene čudan zvuk:

“Pruuuit”, čulo se kako je neko prdnuo. Slađanokiselkast smrad penjao se zrakom. Ribafishu nikad nije bilo jasno kako mu njegov vlastiti obilati prdac ne smrdi, a tuđi ga tako pogode?

Pravio se da nije čuo ništa. Pa koliko je samo puta njemu izletilo. Ko ono u punom tramvaju kad se spezdil nakon uskršnje šunke i jaja i onda upro prstom u nekog beskućnika koji je sjedio kraj njega u osmici i rekao “Kako vas nije stid!”.

“Prouaaa”, odzvonio je novi prduck. Sad se već okretao oko sebe. Tip s kojim je do maloprije psovao mater državi se morao vratiti na posao, pa je bio okružen s par komada kojima bi majka Žuži Jelinek bila jumferica s kečkama.

Prijašnji prdac “Čoksi” sad je zamijenio žešći “Kisko” i Ribafish je već radio face u stilu Ricka Mayalla i tražio izvor. Unio se u facu jednoj, drugoj i trećoj bakici dok mu treća nije rekla:

“Joj gospon, malo mi je pobeglo. Znate, imam problema s prostatom”
“Nemaš prostatu bako, to si kupus jela”, reče ćelavi i shvati da je mu je baka okrenula uho s aparatom boje kože lutke iz izloga i da je tu izgleda kraj konverzaciji.
“Propropruuut-t-t” nastavilo se prduckanje u ritmu Colonijinih hitova, a šalteruša je opet stavila tablu “pauza”.

Stariji gospodin koji je Tadijanovića valjda po Filter 57 slao dolazi na red i drhtavim glasom priča sa šalterušom.

“Ja vam jebem mater, kaj ste mi povisili ratu!”
“Ali gospodine, pa u čemu je problem?”
“Molim?”
“U čemu je problem, zašto me vrijeđate?”
“Niš vas ne čujem…”
“Zašto psujeteee!” urla teta na šalteru
“Kaj se dereš kozo!?”
“Pa kad me psuješ!” urla i dalje gospođa s trajnom, ali deda je našao upravljačku tablu za slušni aparat i uključio je. Što je dovelo do takvog cvileža na ostalih 187 takvih aparata u prostoriji da je pol grada ostalo bez struje.

Ribafish je dobrih 20 sekundi otvarao usta poput ribe ne bi li povratio sluh. Prvo što je čuo bilo je:
“Protuit”
“Dobro je”, pomislio je “Još čujem”. Potom je opsovao jer je nažalost još imao i osjet mirisa, ali se tada s druge strane stakla pojavila jebežljiva sredovječna dobrostojeća gospođa od svojih pedesetak koja je predstavljala pravo osvježenje u Zombilandu. Koordinatorica je izgladila nesporazum i stvar je krenula dalje.

Prolazno vrijeme – sat i 45. 80% lud, ali treći od šaltera. Šalteruša s trajnom je do tada provela sat i 33 na pauzi. U njemu kipi koda je čobanac nakon tri sata na vatri. Lagano napuhuje grudi ko golub gaćan prije utovara tustoj grlici da bude što opasniji kad navali na šalter. Već treći put je prdnuo umjesto gluhe bakice koja je izgleda potrošila municiju i uspostavio kontakt s njenom maćehom iza sebe u redu koja je samo klimala glavom i primala se za istu.

A onda užas. Kurcšlus. Opali svi kompjuteri. Ode sistem. Brujanje, žamor, očaj. Tri babe umiru, dvjema se vraća menstruacija, čuje se zvuk padanja gebisa po podu…

Trajna odma trči na pauzu, koordinatorica za njom, dim cigareta vijuga iz pušionice iza staklenih kliznih vrata.

“Sad ću stvarno nekog ubit”, pomisli, ali uto izađe trajna, a jedna mlađa teta s vrećicom na Kip Slobode (valjda je bila na otvaranju) preko reda je pita nešto slično što trebam i ja. Trajna je riješi za minutu. Ribafish se osokoli, upita bakicu koja je bila na redu da pusti i njega samo da pita. Baka ga pusti.

“Slušaj đevojko, nadrkan sam, novinar sam i krvi ćete mi se napišat i sve ću vas ovim noktima priklat, dan ste mi zajebali, stoko monopolistička…” je htio reć, ali kako je pristojan te odgojen, to je izgledalo:
“Dobio sam račun na 4500 kuna. Po brojilu sam potrošio 800 i to platio. Pogledajte.”
Trajna je uzela papire, pogledala i rekla:
“Vjerojatno je došlo do pogreške. Stornirat ćemo to i javit vam se drugi tjedan.”

Golub gaćan s nabreklom venom na čelu je zbunjeno pogledao oko sebe, pa još jedan krug, izdahnuo i rekao:
“A?”
“Javit ćemo vam se, došlo je do greške.”
“Aha. Hvala.”, rekao, okrenuo se i otišao nešto mrmoljeć.

Bitka je dobivena. Sad još i rat.

Prdnuo je od olakšanja na cesti na užas tri prekrasna uminjačena komada kojima je do tog trenutka možda i bio zanimljiv. Vraćao se na posao…

Dakle, vjerojatno je nečiji rođak, novi na poslu krivo unio podatke u EXCEL i par tisuća ljudi je dobilo krive račune. Ili su to podle igre glavonja koje pošalju stoci veliki račun, pa ako se bune onda im sniziš, a ako se ne bune, ko im jebe mater. Dovoljno je da se svaki deseti ne buni i eto njima novog stana, kuće, jahte. Koliko god se ja zajebavao na račun dedeka i bakica – oni su zbog nepravde i nerviranja izgubili po par godina dragocjenog života. Jadni ljudi. Jadni mi s ovakvim ljudima koji vladaju. A ako ti HEP isključi struju, nemreš preć ni na BLA BLA HEP ni na VIP HEP. Strašno…

Žao mi je ako sam ovim putem uvrijedio nekog poštenog čovjeka u HEP-u. Znam da je najteže gospođama koje rade na šalterima za 3000 kuna i moraju se suočavati s nadrkanim debilima poput mene iako nemaju ni najmanje veze s onim što mi se dogodilo, ali neka mi oproste jer ovo stvarno nije u redu.

Aj živili.

10.11.2006. u 07:45 •
34 Komentara
Print
#