Oda sranju

Kako se škaklja Vlatku Pokos?
GUCCI, GUCCI, GUCCI…

Kad sam bio mali, osnovnoškoldžija, kakanje mi je bila super stvar. Mir, tišina, kokakolica s ledom na vešmašini, stripoteka, Asteriks, Talični Tom ili bilo koji strip na koljenima i pol sata odmora bez da ti neko upada u sobu ili sere kaj čitaš dok jedeš.

Nekad se čak ne bi ni isro, ali sam bar bio na miru.

Tu sam shvatio koliko je wc daska u stvari bitan dio ljudskog vijeka. Naime, kao što u krevetu provodimo barem pet sati dnevno, na sranje otpada od pet minuta naviše. Zavisno od godina staža, količine vremena za ubit, jačini i čestoći proljeva i demenciji tvrdoće. Ali sve u svemu, jedan veliki dio života provedemo serući.

Dijagram količine izbacitog i dužine vremena provedene na nekad plastičnoj, nekad drvenoj nuli (pljunuta ona iz Fiatove reklame) bio bi vrlo znakovit, ali pošto jedva baratam wordom, ostat ćete uskraćeni za tu, za svijet vrlo bitnu činjenicu.

Ugrubo bi se to dalo opisat da sam prije srao manje a sjedio duže, dok je nakon operacije hemića (reko mi rezač da dođem nakon tri mjeseca na kontrolu. Moš si mislit kako sam mu došao) situacija postala dijametralno suprotna. Većinom zbog toga što se prisilim jednom dnevno progutat ona skorena govna što ih mueslijima zovu i onom čudesnom izumu iz Srbije – maloj štangici od meda i sezama (tamo se kaže susam!) koja se može kupit u Merkatoru a zbog koje u roku od sat vremena isereš i govna i sugovnicu i jetru i eustahijevu trubu. Čak mi i punjeta bude nekako light nakon nje…

Image Hosted by ImageShack.us
Super bratstvo i jedinstvo. Srbin napravi, Slovenac proda, Hrvat se usere.

Naravno da je do svega toga došlo jer nisam slušao starce i kakao brzo, papao zdravo, ne se nervirao i kanio se alkohola i deita od limuna. Bio sam buntovnik u svojoj kući. Razočaran sam što je u našim školama obavezan vjeronauk, a nema seksualnog odgoja, ni predmeta koji bi klincima objašnjavao kojih sranja da se klone u životu. Bitno je da djeca imaju tehnički odgoj i domaćinstvo, ali kako nataknut kurtom, odjebat dilera i ne napit se tako da se probudiš na ispumpavanju – tog nema. Ali će mu se reć kako je Isus Petru objasnio na Jerihonu kako se stavlja glista na odmetac. To da. Niko neće reć klincima da ćeš si sjebat šuleta ako sjediš satima na šolji, da bi šukija trebalo nakon sranja proprati i ako i primjetiš da se nešto crvenkasto zbiva dolje – to nekom i reći bez stida i otići kod doktora dok je još u početnoj fazi. Zašto nas takvim stvarima ne uče? Je li to stvar kućnog odgoja? Pa bit svakog djeteta ovog društva je protivit se odraslima i naravno da ne zapamtimo najpametnije stvari. Treba tu postojat neko ko će nas koordinirat.

Serem.

Bit ovog posta je to što, kad jednom preživiš operaciju hemeroida i kad osjetiš da ti se prisralo, trčiš ko kitnjasta erektivna vjeverica prema zahodu i odbrojavaš vrlo malo vremena koliko imaš prije istovara. A to se zna dogoditi i kad nisi u miru i tišini svog zahoda nego negdje drugdje. Kao na primjer – na poslu.

A tamo – zapišana daska. Dobro, znao bi mi pobjeć mlaz tu i tamo do petnaeste godine, ali me stari putem ugodnih razgovora odviknuo od te navike. I to tako kasno jer sam bio razmaženo govno. I sad radim u ozbiljnoj firmi, ali dva od tri puta naletim na zlatnim sprejem poprskan zahod s kojeg više nema povratka jer nema vremena za odlazak na drugi. Hrpa papira, brisanje, košuljica, trasssss….

O, drkotino ljudska, retardiranih gena. Djeca ti iz školjke prstićima kljastim jela. Žena ti kiflu jutrom u keficu zasranu umakala. Kaput od bručaka tuđih nosio. Govnom te zvali i djecu tvoju i djecu tvoje djece, debilčino.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Jel ti problem dasku dignut, ne digo ti se nikad više?

Kako ti jedno sranje može upropastit dan…

30.10.2006. u 11:01 •
32 Komentara
Print
#