10 dana bez Roka – vrijeme je da se pozdravimo

by Ribafish
27 komentara

Nakon što je kroz stan prošlo preko 200 najdražih ljudi i iselile moje četiri Vještice čuvarice (Dunja, Terka, Priska i Stanka), konačno sam ostao sam i zaključivši da su sve suze prolivene, krenuo čistiti stan. Usisao, pobrisao prašinu, oprao podove, stavio veš u mašinu i skužio da nemam omekšivača. Ušao u Rokovu sobu, posegnuo iza vrata po novu bocu, pogledao na kartu na zidu i rasplakao se kao jesen na Rabu…

Teško se pomiriti da je to bistro i veselo dijete prešlo u neku drugu dimenziju; stalno se pokušavam uvjeriti da je to konačan odgovor, ali nekad te emocije satru.

Trenutno je prebolno biti na mjestu gdje me sve podsjeća na Roka, a nešto iz dubine mene govori:
„Riba, sad ideš na put, nekak’ moraš dalje.“

Tjedan dana su me na životu držali razgovori s četiri prijateljice koje su donijele svoju dušu, a uz nju, kako to ide, svoje četkice, čarape, micelarne otopine, botoks za kosu i nisu me pustile niti trenutka samog. Dočekivale su i istjerivale ljude koji su se došli isplakati, prepričati svoje doživljaje s Rokom, makar sjediti i šutjeti. Pričešćivale su me tabletama kad je trebalo, punile juhom i ugljikohidratima, micale od alkohola, tovile ko nekog izgubljenog gusana čijom se jetrom žele osladiti…

Ustajao sam svako jutro s uzdahom olakšanja: „Još ste tu…“

Sprovod mi je u magli, pamtim samo da je Dunja predivno pročitala sve što sam imao za reći, kažu da vas je bilo 2.500, nisam vas stigao sve zagrliti, ali svima vam veliko hvala.

Matko me poslije isporučio u Split, s Tinom i Jakšom došao sam do zadnjeg kraja Korčule i tamo sam izljubio svoje starce, koji, kada je zima, žive toliko daleko od svijeta da je Fargo za njih Las Vegas. Preživio sam ledenu, vlažnu i slanu noć na otoku s poplunom od kamena, ujutro tjerao od sebe mamin hram utovljenih mačketina (koje ju nevjerojatno umiruju, jedna se sad i zove Rok), i zbrisao na najdalji mogući rt, plakao u more, urlao, razbijao stijene, još plakao…

Pobjegao sam za Zagreb isti dan, jedva stigao na polaganje urne i krenuo odgovarati na mejlove, sms-ove, poruke… I shvatio da se moram maknuti. Jer koliko god vas volim, kada bih sada sjeo sa svima vama koji ste se ponudili da popijemo kavu, uništimo rakiju, prošećemo Sljemenom ili samo šutimo, ne bih se pomaknuo s mjesta sljedećih pet godina.

A pomaknuti se moram jer smatram da sam dužan još puno toga napisati i stvoriti, i zato odlazim na jedan udaljeni otok gdje ću se pokušati rekuperati i staviti na papir nešto što bi moglo pomoći novim generacijama roditelja i djece. Neka to za sada bude mala tajna, a ja vam se javim za dva tjedna. Do tada me neće biti u javnosti, ne zamjerite.

Zahvalio bih se svima vama koji ste me u onaj ponedjeljak zagrlili, ili došli ispratiti Roka, Mihaeli i njezinoj obitelji, mojim ljudima iz 24 sata što su mi rekli da polako dođem sebi, kao i svim medijima koji nisu ovo spominjali ni razvlačili apsolutno nigdje.

Isto tako Mensašima, Goranovcima, curlingašima, plivačima, bowlingašima, pivarima, vinarima, kuharima, novinarima, ljudima iz firmi u kojima sam i s kojima sam radio i surađivao.

Mladenu, koji je u Craft roomu napravio karmine… ispričavam se u ime frendova koji su maznuli one boce šljivovice i upucavali se konobaricama, ali to su moji prijatelji.

Svim ljudima koji su voljeli Roka, mene, koji shvaćaju kolika može biti ljubav rastavljenih očeva i djece, život koji nije savršen.

Ribino jato, vama najviše hvala, konačno sam upoznao ženu u sebi.

Rok, hvala ti na najljepših 12 godina života, projurio si kao meteor ljubavi, napravio me boljim čovjekom, a svijet ljepšim mjestom. Rokatanski, idemo mi dalje, sa mnom si uvijek.

Bezuvjetno, najviše i zauvijek, voli te Tvoj Tata.

I ovo bi vam se moglo svidjeti

27 komentara

Dandy 12 ožujka, 2018 - 07:21

Dragi Riba,

Imam troje male djece. I rodjenje svakog mog je popratila smrt jednog drugog iz obitelji. Moja djeca nemaju bratice i sestricne jer su ih sve pokopali. Neki nisu docekali rodjenje neki su umrli nakon 2 i pol godine nepodnosljivih bolova. Ne znam kako pricati sa tim roditeljima jer uvijek osjetis onu neracionalnu krivnju sto su tvoji zivi. Nadam se da ce to sto pises i njima pomoci. A i tebi.

Odgovori
Leeloo 12 ožujka, 2018 - 08:06

Drago mi je pročitati da si pronašao snage za krenuti dalje. Neprestano mislim na tebe i Roka od trena kada mi je suprug na mobitelu pokazao tvoju objavu. Srce mi napuklo iako vas ne poznajem. Možda zato što i mi imamo petogodišnjaka predivnih očiju kao što su Rokove i umirem 100 puta dnevno gledajući njegove vratolomije jer ga se bojim izgubiti, a znam da ga moram pustiti da širi svoja krila jer ptica potkresanih krila nije sretna iako je sigurna. Vjeruj da je Rok od sada uvijek s tobom, ona najsjajnija zvijezda na nebu to je on.

Odgovori
Alis Maric 12 ožujka, 2018 - 08:11

Zena kad izgubi muza ili muz zenu oni imaju ime – udovica i udovac.
Djeca koja izgube roditelje su siročad.
Jedino za roditelje koji izgube svoju djecu nema naziva. To najbolnije iskustvo je jednostavno neizrecivo i ne moze ga se definirati. Iskrena sućut i velika preporuka za pregrst tema o duhovnosti i prelasku duše na drugu stranu.

Odgovori
Kristina 12 ožujka, 2018 - 08:58

Od trena dok sam ugledala tvoju objavu na fb “Roka vise nema..” nisam mogla vjerovati. Prvo sam mislila neka sala, al reko s tim se sigurno ne bi salio. Cak sam pomislila da ti je netko hakirao profil pa je dirnuo u tvoje najsvetije. Kao majka, mogu si predociti tvoju bol, tugu i nevjericu. Puno sam razmisljala koliko sam tebi i tom krasnom djetetu dala prostora u svojim mislima iako vas ne poznam. Cak sam vas sanjala da ste mi dosli reci, eto sve je bila zajebancija. Duboko suosjecam s tobom i s majkom djeteta. Bio si divan otac, i vase vrijeme je bilo uzor kakvo vrijeme bi morali svi roditelji provoditi sa svojom djecom. Zao mi je, neopisivo zao sto se ta smrt dogodila. Poznajem par ljudi kojima su umrla djeca, i svi su mi rekli isto..tuga nikad ne nestane, samo naucis zivjeti s njom. Nema vece tuge od smrti vlastitog djeteta, nema.
Nadam se da ces smoci snage odhrvati se crnilu koje ce te hvatati i vuci dolje. Nakon osame se vrati…jer jos te mnogi trebaju.

Odgovori
Ljubica Rus 12 ožujka, 2018 - 09:02

Živio, ti divan čovjek ! Ne znam te, ali čitajući tvoje komentare na fejsu, spoznala sam, da si osoba neizmjernog potencijala, fantastičnog duha i morala…
To, što te je zadesilo je strašno, gore ne može biti ! Izdrži ! Znam, da ćeš naći u sebi snage, za dalje, jer još ima ljudi oko tebe, koji te trebaju… A i mi fejsbukovci, čekamo tvoje , uvjek zanimljive, objve i komentare !
Moje iskreno sužaljenje…

Odgovori
Lana Klingor Mihic 12 ožujka, 2018 - 10:00

To možeš samo ti…. da me u trenutku dok mi se suze slijevaju niz lice, uspiješ nasmijati! U mislima s tobom svaki dan, zahvaljujem Bogu sto ti je dao snage za dalje. Vole te Lana&Ante.

Odgovori
Birindzic (Kenguur) 12 ožujka, 2018 - 10:14

Prijatelju mi svi ni zamisliti ne mozemo kolika je tvoja bol. Kazu da je najteze kada roditelj izgubi dijete. Sve rijeci koje bi napisao bile bi suvisne, ali zelim ti puno snage da prebolis ovu uzasnu tragediju koja je zadesila tebe i tvoju obitelj, ako je to uopce moguce. Cuvaj uspomene, to svakako mozes, ali i s bolom u dusi zivjeti se mora. Pored svega i ti si dijete svojih roditelja. Zelim ti jos jednom izraziti iskrenu sucut. Tebi i tvojoj obitelji zelim da suze zamjene osmijesi s lijepim uspomenama i sjecanjima na voljenog Roka.

Odgovori
s.š. 12 ožujka, 2018 - 11:16

Ne postoje riječi utjehe.. samo krik!
Piši, Riba… Žaluj, tuguj, boluj… Diši… I nosi ga u srcu.
U mislima ste mi ti i tvoj predivni Rok.
Drži se…

Odgovori
SusFerox 12 ožujka, 2018 - 12:10

Piši.
Piši sve što misliš da trebaju znati drugi ljudi, piši ono što ne trebaju drugi znati, piši što misliš, što osjećaš, zapiši i ono neizrecivo, neispisljivo.
Piši.
Objavit ćeš što budeš htio (ako budeš htio).
Piši.
I živi.
Jer, samo ćeš (ispunjenim i smislenim) životom učiniti razliku. Nekome, jednom, više puta. Uglavnom to nećeš znati, ali učinit ćeš.
Kao što i činiš, je l’.
Piši.
Znat ćeš što s napisanim.
Piši.

Odgovori
Ana-Marija 12 ožujka, 2018 - 13:08

Blago onom koji vjeruje i od srca ti zelim da pronadjes u sebi tu vjeru, vjeru u bolje mjesto! Vjeru da je tvoj sin sada tamo, na nekom za njega sretnijem mjestu. Zelim ti da se jednog dana probudis sa nadom, zeljom i voljom. Sada moras bolovati ali tamo nekad… zelim ti da dises, da zivis, da opet pronadjes svoj smisao! Zelim ti od srca da pronadjes svoj mir!

Odgovori
Ira 12 ožujka, 2018 - 13:43

Moje iskreno saučešće..ne znam kako da te utješim..ovo je šok za mene i ogroman gubitak za tebe..drži se prijatelju moj! Ira Kaloper G.

Odgovori
zeljka 12 ožujka, 2018 - 14:02

THE tata…

Odgovori
ana ermacora 12 ožujka, 2018 - 14:37

Mislit ću na tebe….
Imali smo kratak susret, a ja osobno nevjerojatno sazanje : pod kožom tvoje velebne prisutnosti krije se beskrajno meka ljudina…..Jer, dušu ima svatko, a ljudine su rijetke.

Eto, volim te kumpanjo moj

Odgovori
Buba 12 ožujka, 2018 - 20:18

❤️

Odgovori
Kristina 12 ožujka, 2018 - 22:19

Ne poznajemo se osobno.Sreli smo se na štrudli .Želim ti samo reći da mi je dijete imalo tesku nesrecu ,koju sam ja osobno jedva preživjela.Oživljavali su me nakon njezinih pet sati operacije i vijesti da je sve neizvjesno.Vjeruj mi znam kako ti je i nemoj samo dopustiti da odrveniš i da izgubiš osjećaje,plači to nije sramota.Budi sve ono što bi tvoj sin želio,sretan…Jedino tako će i on gore gledajući te biti sretan.Vrijeme je potrebno za sve,za tugu,za bol,suze i za baš sve.

Odgovori
Marita 13 ožujka, 2018 - 03:35

Kamo god pošao i kroz što god prolazio, svi smo u mislima s tobom, ti divni i hrabri čovječe i šaljemo ti svu ljubav ovog svijeta…

Odgovori
Marija 13 ožujka, 2018 - 16:02

Samo tata kao ti mozes i ovo prezivit….Rok je nasmijan…samo se sakrio…milujue te…ljubi….igrate se….
Nasmij mu se …on ne bi volio da si tuzan…djeca vole sretne tate…
A mozes malo i plakat….ono kad suzama ponestane prostora…
Cekamo te…

Odgovori
bleJz 14 ožujka, 2018 - 22:36

Nemam bas nekih rijeci. Ne znam te. Ne znam Roka. Ne znam kako je to izgubiti dijete. Znam samo kako je imati. Pomisao na bol koju osjecas me kida tisucama kilometara daleko. A ne mogu vas maknuti iz misli.
Zao mi je.

Odgovori
Odsutnost matične ploče 14 ožujka, 2018 - 23:50

Ukoliko ti je promaklo
http://blog.dnevnik.hr/kintsukoroi/2018/03/1632130446/ribafishuod-bloga.html

Tvoji blogeri suosjećaju u tuzi, misle na tebe i Roka. Tko je mogao bio je na ispraćaju, a ti Ribafishu naš, znaj da nisi sam.

Odgovori
Karmela 15 ožujka, 2018 - 00:10

Ne postoje riječi kojima bih mogla izraziti lavinu istinskog suosjecanja kojeg imam za Vas kao oca predivnog dječaka, prekrasnog imena…
Ne poznajem Vas osobno, no opus Vašeg rada poznajem, kao i vrlo vjerojatno veći dio ove napaćene nacije….
Bol i tuga stežu grlo, suze magle pogled.
U mojim ste molitvama!
K. T.

Odgovori
Rorita 15 ožujka, 2018 - 07:59

10g gledam mamu kako prezivljava nalon sto je moj brat umro. Ne zivi se…. prezivljava. I koliko god snage skupi radi mene,moje djecice koja su ju btw podigla iz mrtvih, ta tuga u ocima ne nestaje. Svaki dan ga spomene,za vrijeme rucka ako se jede nesto sto je volio npr;necija gesta ju sjeti na njega,pjesma,pticica sve….
Tata je stijena, ne daje nikome blizu, savrseno nosi masku “ok sam” ali cim misli da ga nitko ne gleda pocne se raspadati.
Ne postoji vece tragedije od pokapanja vlastitog djeteta. Neki govore s vremenom ce biti lakse, corak,samo se naucis zivjeti s tim. Ostaju nam slike,uspomene i predivne godine koje smo proveli s njima❤
Pratim tvoje pisanje jos od pocetka,koliko puta si me nasmijao,a od kad je malac stigao na svijet, nadala sam se naci takvog tatu za svoju djecu.
Zelim ti more hrabrosti i snage Riba ❤

Odgovori
Nina 16 ožujka, 2018 - 19:52

Kako si velik!
Nevjerojatnu snagu imas u sebi, a sad imas Roka koji ti dodatno puni jedra tvojem brodu..nakon teske havarije… plovi.. plovi.. jer to jedino preostaje.. do kraja odbrojavanja…

Odgovori
Nitko 18 ožujka, 2018 - 15:58

Bol nikad ne prestaje. Čovjek se samo navikne živjeti s tim.

Odgovori
TetaBloom 19 ožujka, 2018 - 16:16

19 dana…….

… ja i dalje ne vjerujem…

Svaki dan si govorim sutra ću…. sutra… . Sutra ću se oprostiti.
A ne zelim, jer će onda biti stvarno….

Pocivaj u miru Rokatanski… Voli te teta Bloom…

Odgovori
Marita 21 ožujka, 2018 - 01:13

Preživi i ustraj iako je prokleto teško…zbog svih koji te vole i čije si živote učinio i činiš smislenijima, vedrijima, boljima…Svakodnevno molim za tvoju snagu…

Odgovori
Marija 30 ožujka, 2018 - 19:31

Kako je divno voliti….a bolno izgubiti…Rok se smije…trci….grli….ljubi…on brise suze mami i tati…dolazi u snove…daje snagu…Rok ceka ….i cekat ce….pomalo…sve je zapravi samo trenutak….opet cete crtati kartu i beskrajno se smijati….tata i njegov Rok

Odgovori
Dragana 24 lipnja, 2018 - 10:23

Dragi Domagoj…Rok je bio sretan sto je izabrao tebe za oca. Ja vjerujem da nase duse izabiru roditelje prije rodjenja…izabiru i iskustva s tim istim roditeljima, a vjerujem da je Rok u ovoliko dugom periodu koliko je pozivio u ovom materijalnom svijetu bio najsretnije dijete.

Odgovori

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.