Gablec Beg – marendama moga grada: 2. Amfora, Dolac

Dogovorio sam se s Kancom, starim hedonistom, pivoljubom i čovjekom s toliko utakmica i restorana u nogama da jednostavno obožavam od njega učiti, i isto sam tako ponosan kad mu mogu prenijeti neko svoje otkriće. Nečim izazvan pojavio se i legendarni Dominik, kralj Opatovine poznatiji i kao Rođo i ovoj maloj ali gladnoj ekspediciji dao svoj prepolovljeni obol. Lijepo ga je vidit i inače, ali ga je još ljepše vidit sad kad je skinuo pedesetak kila!


Kako je bio praznik, tako većina ičega nije radila, osim dobre stare oaze na Dolcu, neuništive Amfore, čiji logo stoji tamo još od dana dok je Cibona igrala u Europi. Dašak boemštine, starija populacija, iskusna konobarica s Lipa Mill blokićem i pogled na predivan Zagreb – sve je to Amfora, lokal koji nudi riblje specijalitete po povoljnim cijenama. Netko bi rekao da su to Mimice s dušom, netko da mu je prilično opskurno i staromodno, a mene opere neka tako dobra vibra da ću se uvijek rado vraćati. Najbitnije kod amfore je publika, gosti koji najčešće sjednu prije, za vrijeme ili nakon placa, i uvijek se sazna nešto novo, baš kao u Splitu jutro nakon utakmice Ajduka…

Adresa: Dolac 2
Lokacija: Kad se popnete na Dolac, s lijeve strane prije ribarnice
Parking: Ni blizu
Broj mjesta: Tridesetak vani, unutra je stiskavac
Gužva: Uvijek ima nekog, malo fali prostora među stolovima
Osoblje: Gospođa u najboljim godinama, ugodna, stara škola
Nusprostorije: Metar s metar, uredno, sa zanimljivim stolićem iza wc školjke


Beštek: Korektan, umotan u tanju salvetu
Izbor gableca: Ovisi o ponudi ribarnice
Kruh: Kupovni, smeđi, začuđujuće mekan i vlažan
Grammar Nazi: Nije bilo primjedbi jer nismo ni dobili meni – sve nam je rečeno
Porcije/Cijene: Blitva velika, ostalo solidno, ali moglo bi i bolje
Gemišt: Štrigova, lagan, nježan fino kiselkast

Hrana: Kako su s nama u društvu bili još i Kasandra i pas Dživo Šugica Atuahalpa Prvi Nepokoreni, tako smo naručili sva četiri jela na meniju. Dominik je i duplao jer mu je bio cheat day, ali zato Šugica nije pokazao apsolutno nimalo ljubavi prema plodovima mora.

Lignje su bile korektne, mrvu pjeskovite i s presušenim kracima, tartar je bio mastan i nedovoljno kiselkast. Srdele su također bile mrvu suhe, ali su nestale u trenu poslužene s fenomenalnom krumpir salatom, apsolutnim hitom dana. Trlje (u mom selu ih uvijek zovu trilje, pa nikako prihvatit to) su bile malo previse porozne i jodaste za moj ukus, dok su oslići bili iznenađujuće meki, vlažni i savršeno posoljeni.

Gospođa Stojka sjajno radi svoj posao. Blitve je bilo stvarno puno, ali ne bi škodilo da je režu na manje komadiće od ovih 5-6 centimetara.

Ukupni zaključak: U Amfori nećete dobiti maslinjak i ocat na stol, meniji su iz razdoblja dok je zabijal Gucmirtl, imate vrlo skroman izbor jela, ali nitko se ovdje niti ne pravi da se događa nešto epohalno. Velju for mani, štono bi rekli Feničani, mjesto za popiti lozu ili gemišt, nasmijati se uz pokojeg boema koji ima što za reći protiv sistema, odmoriti se od fensi muljanja i pojesti fini gablec nakon kojeg možete ići dalje raditi. Ili u Craft Room na pivkana kao mi, dobar novi Pulfer, praznik, sori…

Uglavnom, hvala kraljevima na društvu, Amfori što se poput Ines ne da godinama, i slutim da uskoro nastavljamo sa sagom!

Gablec Beg – marendama moga grada: 1. Tomislav Grill, Kvatrić

Nakon što su me urednici par puta odbili s nastavkom sage o zagrebačkim zalogajnicama koju je pokrenuo Denis Kuljiš u 21. Stoljeću, i dalje me mučila ideja da prođem najboljim pajzlovima u potrazi za najfinijim bažulom, filekima, sarmama, svemu što se nudi od “gotovih jela” radnim danom oko 11-12. Razlozi odbitaka su bili: to ti nitko ne bu čital, je l’ možeš to nakon posla da redakcija nije prazna, nađi si sponzora pa može…

Kako je malo teško ići na gablec u 6, sponzori nikako nisu zainteresirani za nešto takvoga jer je račun manji od 200 kuna, a na kraju krajeva – mene stvarno veseli potraga za novim mjestima i kvalitetnom klopom, tako ću u dogledno vrijeme dok ne počnem ponovo raditi voditi dnevnik Gablec Bega, ime koje sam već jednom bio udijelio frendu koji je nakon pet postova nažalost odustao od pisanja.

Pritom ću pokušati svaki post odraditi u društvu s nekom izjelicom, gladušem ili gladuškom koji stvarno vole jest i ne preseravaju se nego su stvarno odrasli na čušpajzu i faširancima, a ne na gusjoj jetri i kremi od Kruleta. Brudeta. Bruleta… Uglavnom, svaki put vodim nekog tko preporuči restač, ja plaćam, on jede, skupa donosimo zaključke i pišemo.

Ne očekujte da vam solim pamet, svi imamo svoje ukuse, nema dvije identične jedinke, namirnice nemaju više okus kao 1975. osim kod nekih baba koje skupljaju sjemenje, negdje ću fulat narudžbu, nema kuhara koji u jedno jutro može izbaciti 100 istih porcija… A možda ni meni neće biti dan, kužite… Pa krenimo…

Otišao sam u ponedjeljak kod Andreja Kljujeva na masažu. Čovjek je zgodan poput mene, jak, čita, uči, prati, gleda i stvarno je manga za ozljede ramena, vrata, kičme i svega ostalog. Odnedavno se preselio na Zavrtnicu, pa smo tražili nešto u blizini, ali zbog faktora godišnjih dođosmo sve do Kvatrića. U vječnoj dilemi kad imaš dva lokala sa sličnom ponudom, eliminirali smo Kod Šime i sjeli u Tomislav koji otprije jako cijenim zbog ćevapa (u top 5 najboljih u gradu), ali ne i hamburgera. Vani vrelo, unutra fino rashlađeno, muha nema, stolnjaci karirani, osoblje ekspresno, meniji čitki i čisti.

Adresa: Martićeva 62, Kvatrić

FB: https://www.facebook.com/Grill-Tomislav-1574299246195184/

Lokacija: Preko puta novog placa na Kvatriću, s pogledom na plac ili park, malo preveć sunca

Parking: Žuta zona, ili garaža na devastiranom iskonskom Kvatriću

Kartice: Da

Muzika: Načuo sam samo Milu Kekina, decentno, fino…

Broj mjesta: Tridesetak unutra, sedamdeset na dvije terase otkako su naslijedili Kung Food

Gužva: Ponedjeljak, 20/100 mogućih ljudi

Osoblje: Ugodno, pristojno, bez pretjeranog duha, teško za dozvati prilikom plaćanja

Nusprostorije: Održavane, malo male

Beštek: Kvalitetan, težak, metalan, umotan u papirnatu salvetu, dovoljno debelu

Izbor gableca: Četiri komada, Vinski gulaš 42 kn, salata s piletinom 45, grah kobasa 36, pileći saft s makaronima 40

Kruh: Ugodno iznenađenje, današnji, domaći, vlažan. Korica je mogla biti malo hrskavija 4/5

Grammar Nazi: Solidna trojka, samo dvije greške na tabli

Porcije/Cijene: Pristojne i ozbiljno velike. Andrej je satro do kraja, meni je ostalo pola

Gemišt: Izvanredan, najbolji dio dana uz kobasu i brdo senfa

Hrana: Andrej je naručio vinski gulaš. Porcija je obilna, komadi mesa krupni, bilo je svinjetine i junetine. Junić izvrstan, mekan, pun okusa, svinjica isto vrlo korektna. Da je u saftu samo malo više ljutine i karaktera i bio bi za čistu peticu, ovako umalo. Kobasica s grahom izvrsna, osim što je korica izgledala kao selotejp.

Senf brutalan, u rangu mog omiljenog brenda Jutro s preglasom na u. Resko, ljuto, trpko, u kombinaciji s puno mesa i malo žlundre, izvrsna stvar. Na žalost, grah je bio tek za dvojku. Iako izgledom izvrstan, gust, lijep, već na prvoj žlici ukazuje na izdaju. Pa to nije vidjelo mesa, ni špeka, samo puno zafriga i totalni nedostatak sreće koju samo bažul pruža. Prazan, brašnast, nedorečen, kobaja ga izvlači na ocjenu -3.

Ukupni zaključak:

Tomislav Grill je prvenstveno grill i uvijek ću se vraćati na zabatke i ćevape. Vinski gulaš je izvrstan, baš kao i gemišt (konobar odmah donosi i kiblu s ledom, svaka čast), ali grah baš i nije. Uglavnom, bez veće zamjerke, ali može i bolje – svaka čast na ugodno klimatiziranom prostoru dok je vani bilo +beskonačno. Sad me totalno zanima kako je bilo Kod Šime, ali eto, bit će još prilike.

Ocjena 7.5/10

Znate li za vrhunski pajzl sa sjajnom dnevnom ponudom, javite i stižem za par dana. Recenzija je valjana tek ako platim račun, tako da ne bi bilo…

Vidimo se uskoro, ljubi vas Gablec Beg!

Hiša Franko: Topli dom najbolje kuharice svijeta

Svaki put kad vam netko ispriča vic o tome kako je Slovenija mala, pošaljite ga na put do Kobarida i kuće vrhunskog fine dininga – Hiše Franko. Naime, do povijesnog Kobarida (odnosno tri kilometra udaljenog Starog sela gdje se nalazi lokal), poznatog po velikoj bitki u prvom svjetskom ratu i 20.000 stradalih Austrougara i 40.000 Talijana, kad je od tamo izvještavao i sam Hemingway, od centra Zagreba ima gotovo četiri sata vožnje. Pogotovo kad odaberete vikend koji uz mirise sarme napikiraju i hrvatski skijaši…


Svejedno, idete li okolo preko Italije, ili kroz brda uz tirkizno ledenu rijeku Soču, onog trenutka kad vidite potočić koji prolazi pored Hiše Franko u podnožju planine, shvaćate da ćete uskoro doživjeti nešto veliko. Restoran je otvorio Valterov otac uz pomoć svoje supruge. Valterova bolja polovica Ana je prvo završila studij diplomacije i onda im se priključila u restoranu. Nakon puno zajedničkog kuhanja i još više ulaganja u znanje i posjetu najeminentnijim svjetskim restoranima, odlučili su od restorana napraviti carstvo okusa baziranih na rijeci Soči, okolnim planinama, ali i nedalekom moru, kuhinju bez granica za sve ljude koji žele uživati u kreativnoj kuhinji i kombinacijama od kojih će vam trenutno oko glave zatitrati upitnici, ali će vam nepca i tijelo uskoro dignuti oba palca gore.


Ana je preuzela kuhinju, Valter se bacio na sireve te otkrivanje i promoviranje vinara iz regije koji su se počeli baviti organskim i biodinamičkim vinima. I napravio je čudo i pokrenuo lavinu, pa se Hiša sad ponosi najboljim slovenskim tek nekoliko gostujućih vinara koji su mu po volji. A i brat mu je vinar… Još je zanimljivija sirna klet, jer je čovjek apsolutni obožavatelj i kolekcionar sireva s planinskih područja u okolici. Uskoro poslovanje šire na Gostilnu na Gradu u Ljubljani, ali nedavno i izlaze iz tog biznisa te kreću u novu avanturu zvanu Hiša Polonka, renoviranu krčmu u centru Kobarida (tek 1000 duša), koja je potpuni boom i gdje uz zvuke Buldožera, Pink Floyda i Led Zeppelina jedete brutalne zečje i jelenje gulaše, domaće kobase sa zeljem i pijete organska vina i pet vrsta njihovog craft piva!

No, show i dalje pripada Ani Roš, 46-godišnjoj Slovenki iz obližnjeg Šempetra pri Gorici koja se okružila mladom kreativnom ekipom sa svih strana svijeta. U samoj kuhinji radi samo jedna Slovenka, a mi imamo našu Mašu Salopek koja je došla iz Plavog podruma dok je Bernard Korak netom otišao s mjesta sous chefa jer otvara svoj restoran na Plešivici. Ideje se i dalje crpe iz okolice rijeke Soče, a najzorniji primjer toga je potok koji protječe tik uz Hišu i svojom vodom puni bazen s pastrvama na samoj terasi restorana s pogledom na uredna i podšišana polja i prekrasne, suncem okupane vrhove Alpa.


Obzirom da je Hiša Franko i prenoćište, nakon dvostrukih vrata (ipak ovdje deru vjetrovi) očekuje vas slatka recepcija s izrazito ljubaznim osobljem, glavna sala, mala VIP sala i zimski vrt. Sve skupa četrdesetak mjesta, sirni i vinski podrum, a najveći problem je u tome, što ako danas rezervirate svoj stol, prvi slobodni termini su negdje početkom lipnja, nešto kao u hrvatskom zdravstvu… Uglavnom, titula najbolje chefice svijeta za 2017. godinu koju joj je dodijelila prestižna lista San Pellegrinovih 50 najboljih restorana svijeta (ove godine titula je pripala Clare Smyth iz londonskog restorana Core by Clare Smyth), dobrano je pomogla popunjenosti restorana, baš kao i emisija popularnog serijala Chef’s table posvećena njenom liku i djelu.


Ana Roš nas je dočekala u Hiši Polonka, potpuno prehlađena i s riječima – ne vjerujem u tablete i lijekove, idem otrčati par kilometara da prizdravim. Valter nam je predstavio meni koji nas je čekao te večeri na godišnjem okupljanju vinara, dobavljača, prijatelja i novinara gdje sam po drugi put trebao probati plodove rada Aninih vještih prstiju. Kako Hiša Franko pripada grupaciji Jeunes Restaurateurs koja okuplja kreativne chefove iz 16 europskih zemalja, pa sam Anu upoznao na jednom takvom druženju u Ljubljani. Ozbiljna, predana, ostavlja dojam kako u svakom trenutku sve drži na oku i u svojim rukama. Osobno, podsjeća me na Mateju Svet s plavom frčkavom kosom, spremnu na slikanje, iako bi više željela stvarati nove kreacije negdje među rajnglama i tanjurima.


Vrsni novinari iz Italije, Austrije i Slovenije, kolege i chefovi iz Hrvatske, vinari koji su prije desetak godina tek pokušavani naći svoje mjesto pod suncem, a danas su etablirane face, neumorni Valter i neuhvatljiva Ana krenuli su s jednim svojim presjekom godine za nama. Konobari i sommelieri su se razletjeli po prostorijama i sasvim drugačija večera je mogla početi. Juha od goveđeg jezika s korom sira Tolminca i uljem od ljupčca odmah nas je zagrijalo, dok su vina kuće Valterova brata tekla poput već spomenutog potočića. Kasnije smo kušali i vina Janka Štekara, uživajući u brojnim merlotima, rizlinzima i drugim biodinamičkim, organskim vinima, tako drugačijima od klasičnih.


Bigne punjen janjećim mozgom i crnim ribizlom, kao i tripice s Jamar sirom i smeđim maslacem bili su uvod u dosta jak izbor iznutrica, koje su veliki hit u svijetu, a najviše se ipak družilo s domaćim pastrvama u raznim kombinacijama. Izdvajamo Frankove male pastrve glazirane kruškom, tonkom i chilli habanerom uz zimski radič. Ikra sočke pastrve (koje dobro ime za punk band!) s crnim češnjakom na hrskavoj pilećoj kožici bila bi hit dana da se nisam zaljubio u sladoled/sorbet od oskoruše sa salatom od jabuka i pancete i karameliziranom koštanom srži. Ako vam ovo nije reklo sve o idejama i kreativnosti Ane Roš, onda nemamo o čemu razgovarati.


Bilo je tu još sitnih slasnih zalogajčića, briljantnog kruha od domaćih kiselih kvasaca, lignji punjenih brizlom, krvavica od divljači i rakovica s kestenom, crni kupus s fermentiranim grahom i hidro medom i tako do dugo u noć… Stvarno su opravdali to što ih je 50 Best Restaurants uvrstio na listu World’s 50 Restaurants za zapadnu Europu, dok se šuška kako Michelin u Sloveniju dolazi ove ili sljedeće godine, pa će vrlo vjerojatno u najskorijoj budućnosti biti obavljena i ta formalnost.


Degustacijski meni će vas stajati 135-150 eura, sparivanje s vinima još 75. Po glavi. Sumnjamo da ćete se prejesti ako ste klasičan balkanski „Kilo janjetine“ tip, ali ovo mjesto u tom slučaju svakako nije za vas. Hiša Franko je prekrasna obiteljska priča koja nema granice, kako sama navodi Ana Roš „Mi smo odrasli uz Soču i stvaramo s najboljim namirnicama koje nas okružuju.“ Blizina granica samo daje na snazi ovom veličanstvenom mjestu koje je spomenik predanom radu, trudu, kreativnosti i genijalnosti njihovih ljudi. Prema tome, pogledajte stranicu Hiše Franko i počastite se fantastičnim doživljajem. Ljeta uz Soču su prekrasna, kad upoznate ove ljude, otvorit će vam se novi vidici.

Hiša Franko
Staro selo 1
5222 Kobarid
Slovenija
(+386) 5 389 4120
www.hisafranko.com

*tekst je izašao u tjedniku Express

Dnevnik Drčnog Domaćina 4: Suđa pranje – nije uživanje

Star, ali uvijek aktualan tekst iz 2013. kojeg sam se sjetio jer mi je puklo ono di se drži ono za suđe. Di tog ima za kupit?

Kava, kraljevstvo za kavu, želim kavu! Promrmljam i shvatim da stan trenutno dijelim samo sa svojim rastavljenim šestogodišnjakom, koji u 05.45 kad mi prvi put zvoni alarm – nikako nije raspoložen da mi ispuni tu želju. Krckav i kilav poput svakoga tko je prešao četrdesetu a bavio se sportom, ne dižući stopala više od minimuma dolazim do kuhinje i palim prokleto svjetlo. Naravno, džezva i moja omiljena šalica nisu u plastičnoj posudi za sušenje, dakle – nisu oprane. Pogledam u sudoper, a tamo Galipolje, Gazimestan, Čavoglave nakon Thompsonovog koncerta… Sve puno i zatrpano od jučerašnjih gostiju, djece, jurnjave, a dva najbitnija oruđa za početak dana su negdje na samom dnu, pod tanjurima, posudama, dijelovima sokovnika, pokojim autićem i uglavnom svim raspoloživim escajgom…

Kao i svako pravo muško – nemam dostojnu zamjenu za The džezvu. Naime, u onoj drugoj, rezervnoj, nikad mi ne ispadne jednako ukusna moja najdraža prva jutarnja gusta muškobanjasta Turkinja. Espresso je za gejeve, a močvarica u kojoj žličica ostaje okomito – šuta dupe! Pa pokušavam zavući ruku negdje u dubinu brda, nadajući se da vještine stečene u Jengi neće iznevjeriti. Osjećam se kao veterinar na Aljasci, jer sam ipak pedantno picajzlasto stvorenje koje stavivši prljavo posuđe u sudoper – isto i namoči. I po rukavu pidžame mi drkulji pola litre mrzle vode, pa odskočim i uzrokujem omanji suđni potres. E ako sam ih dosad i mogao napipati, sad više nema nikakve šanse. Provjeravam je li se Junior probudio, ušuškam, stavim pidžamu na sušenje i krećem u prokleto jutarnje pranje suđa.

Glupo je glumiti frajera na krivim mjestima, tako sam i prilikom nedavne adaptacije, suočen s nedostatkom mjesta u kuhinji (zbog glupog dimnjaka koji nije ni u funkciji) totalno zaboravio na mjesto za perilicu suđa. Mali šovinist iz dubine mene tada je naglas rekao – “Pih, perilice su za lijene babe, ionako koristim samo džezvu, šalicu, par tanjura i najviše tri rajngle, i to kad dođu gosti. A kao da je problem oprati par čaša i vilice, helou?” Požalio sam svaki naredni put kad bi trebalo prati nakon zajedničkih obroka s Juniorom, jer kako ne želim da jede smeće, barem jedan obrok je krcat povrćem ili mora biti juha. A to, osim što treba skuhati – treba i prati. Pa psujuć u sebi sočno, otad suđe perem ručno.

Veliku je stvar napravio moj otac time što me je naučio na puštanje vode u svaku posudu ponaosob, a tu je i crta mamine prostorne inteligencije i geometrije koja šporko suđe slaže piramidalno po veličini. Trudim se da brdo ne ide iznad pipe, kao i da se i umazani metalni predmeti toćaju u umazanoj i što čvršćoj šalici. A još sam i kantu za smeće mudro postavio drito ispod sudopera, pa na kraju pranja mogu mirno odvaliti par puta rešetkicom koja ne propušta krupno smeće o rub iste. Ali i nakon godina pranja – i dalje imam fobiju od gigantskih masnih i skorenih protvanja s kojima se uvijek zalijem.

Poklopci su mučka đubrad, nikad ih dokrajčiti čišćenjem jer su tako neergonomični, dna metalnih posuda i tavi se peru jednom godišnje kad se od maščobe više stvarno ne vidi ni ime marke, a oprati čašu tako da se njome mogu ponositi – e to još nisam savladao. Niti ću. Dva prsta gore od ruba, tri polukruga spužvicom unutra – i to je sve. Escajg je čuđenje u sudoperu, nikad mi se ne da potrošiti par sekundi i primiti i oprati i drugi dio, a ne samo onaj koji sam trpao u usta, ali eto, da selo ne sere… Škrt sam na deterdžentima iako su jeftiniji i od sirupa, ali nekako mi je žao kad ostane viška pjene na spužvici. Obavezno na kraju properem i sudoper dok ne postane čist, ali ne sad da blista, ono na sedamdeset posto, kao kad ideš na tulum na kojem znaš da će biti samo 20% žena.

I taman kad sam završio i objesio krpu, te bio zreo za krenuti obaviti neki fušić ili poplaćati račune, nešto musavo i krmeljavo tumara po kuhinji, vadi posudu za mlijeko, žlice, čašu za sok i krajičkom oka gleda MOJ narezani špek. Mda, još suđa za pranje, ali kad si u dobrome društvu – nije problem. Još kad Rokatanskog Fisha Juniora poznatijeg i kao “Više keksa na rukavima nego u meni” naučim da pomogne brisat ili sortirat, ma tulum! Nego, je l’ smije suđerica stajati na balkonu? Neće se uvrijediti?

Čestitamo: Izabran najbolji hrvatski gin!

U sklopu Hrvatske gin konvencije, sedmeročlani žiri je nakon pomnog kušanja izabrao najbolji hrvatski craft gin za 2018. godinu!

Nedavno smo pisali o boomu hrvatskih ginova, nedugo iza toga je u zagrebačkom Craft Roomu održana prva hrvatska gin konvencija, i tako je na red došlo i prvo ocjenjivanje sjajnih domaćih pića.

Opatovina je nedavno proglašena Craft ulicom, a nedavno su uz rijeke domaćih i stranih piva potekli i potočići hrvatskih ginova, džinova, ili po naški – divova.

Na kušanju se našlo devet domaćih i jedan strani gin, ubačen čisto da bi se vidjelo kakvo je stanje u svijetu i kako bi naši uradci kotirali u svijetu. Žiri je pomno biran od članova već prokušanih showova poput Hrvatska Traži Pivo, Život Na Vlagi, Sarma, Sedma Moć i općenito, skupljena su sedmorica manje i više iskusnih ljubitelja gina i destilata, koji su se odmah bacili na posao.

Žiri je degustirao u dva kruga, u prvom su kušali same ginove, a u drugom te iste ginove u kombinaciji s tonikom i začinima. Konkurencija je bila uistinu žestoka i kvalitetna o čemu svjedoči i činjenica da su čak četiri gina osvojila zlato, a ni ostali nisu bili daleko…

Zlatnom su se medaljom s rezultatom od preko 50 bodova okitili Old Pilot’s gin zagrebačke destilerije Duh u boci, zatim Gin Karbun istarske destilerije AurA, samoborski Rhapsody Dry Gin skuhan u Butterfly effect destileriji te Flying Cat Gin destilerije Brigljević iz Velike Gorice.

Osim četiri dobitna, degustirali smo Dubrovnik republic, Croatian Dry Gin (Perković), Nostromo (Rossi), MB72 (Bošnjak) i Luftbremzer koji imaju svoju publiku i izvrsni su svaki na svoj način, ali možda trebaju doraditi neki detalj ili se ne obazirati na ocjene žirija – sve je fino u dobrom društvu!

Žiri u sastavu Ribafish (Đelo Hadžiselimović enogastronomije), Dario Grabarić (alkofil, folder sve!), Matija Mrazek (Pivovara Varionica), Hrvoje Reder (HTV, urednik Zg panorame), Miljenko Brigljević (destilerija Brigljević), Luka Rossi (tvorac vina, rakija, ginova, svega) i Hrvoje Lindić (Rhapsody Dry Gin) nakon dobre zezancije, traženja off flavoura, pet porcija krumpirića i još jednog kušanja gdje smo u gin & tonic varijanti miješali iste ginove s “MG Tonica” tonikom konačno proglasio pobjednika.

I tako, dame i gospodo, najbolji hrvatski craft gin 2018. je @Old Pilot’s Gin koji je na izboru u Craft Roomu zadovoljio u svim pogledima.

Čestitamo Hrvoju i Tomislavu, dvojcu iz destilerije Duh u boci, i na sljedećem ocjenjivanju očekujemo barem duplo prijavljenih! Ginili!