Gablec Beg – marendama moga grada: 4. Kod Vukušića, Žitnjak

Ne znam više tko ili što me spojilo s Dadom, ali čovjek je jednostavno savršen stroj za pronalazak najboljih gableca, tradicionalne klope, bureka, janjetine i svega što krasi jednog vrhunskog Pajzliju, osobu koja itekako drži do svog gableca.

U svojoj nedovoljno velikoj karijeri druženja svejedno me već odveo do najboljih fileka na Hreliću, upoznao s Bracom i Vesnom iz Romske kuhinje, a za zajednički ručak odabrao nikoga drugog doli Vukušića.

Da nije Gardena, ne bih znao ni za jela kod Vukušića na Žitnjaku, u poslovnoj zoni, jer mi je predaleko, a u glavi je uvijek nekako slovio kao mjesto za čašćenje saborskih zastupnika i političara za velike pare. Čudi me da hateze nije tamo nastao. Jednom sam tako tamo uletio u kaotičnu gužvu i pojeo jako finog bakalara za duplo veću lovu nego u centru ili Blatu, i to je bilo to. Ali Dadu se besprizorno sluša, i tako smo naletjeli s cuckom. i poljubili vrata, jer psi logično ne smiju unutra, a na terasi se ne poslužuje jelo. A u Amfori su nam odmah i zdjelicu s vodom dofurali… Pišem minus.

Unutrašnjost uredna i ugodna, preporučujem stolove koji nisu drito ispod ventilatora jer smo se fajn usaftali, gužva totalna, ali i konobari profesionalci koji izvrsno hendlaju sve što treba. Nekako su si svi slični, a ovaj naš nam je odmah preporučio teleće šnicle u saftu. Dado je rekao da, a ja nekako jedva iščupao čega ima još. Lešo janjetina je trenutno sjela i prepustili smo se malvaziji Pilato, ali i budućoj precjedničkoj graševini Škoro…

Adresa: Slavonska Avenija 22d
Lokacija: Skretanje prije Gorenja, 100 metara prije The Garden Breweryja
Parking: Besplatan, ogroman
Broj mjesta: Naoko pedesetak
Gužva: Totalna i uvijek
Osoblje: Puno spretnih, brzih i pamtljivih konobara, svaka čast
Nusprostorije: Korektne
Beštek: Kvalitetan, pravi tkaneni ubrusi
Izbor gableca: Desetak komada, svaka čast
Kruh: Masnjikav, domaći, s maslinama, bolji izgled nego ukus
Grammar Nazi: Ne paze na razmake na meniju, č i ć skoro savršeni
Porcije/Cijene: Ogromne, previsoke, ne zaslužuje kategoriju pajzla nego restorana
Gemišt: Bilo mi je žao miješati korektnu malvaziju, onaj od graševine izvrstan

Hrana: (Iako smo za uvod mrknuli porciju tatarskog, sjajnog, to nije tema teksta, pa ćemo preskočiti) Lešo janjetina kao izbor je možda bila greška s obzirom na ponuđenu teleću koljenicu, pečenog pivca ili lungić pletenicu, ali što mogu kad volim. U biti, bila je greška jer je Dado uživao kao beba. Meso je bilo ukusno, lagani, možda čak i prelagani šmek tora u daljini, sasvim dovoljno količinski, za razliku od tek žlice fantastične šalše i mikroskopskog uzorka hrena. Kuhani krumpir bezvoljan, a kupus pretvrd, kako bi rekao James Bond, opran, ne i skuhan. Svejedno, s guštom sam pojeo omiljenu namirnicu, ali ne dam više od trojke.

Drug Dado se s guštom natukao izvrsne meke teletine i nježnog umaka bez jeftinih dodataka. Pire nježan, nenametljiv, ali točno viskozan kako bog zapoveda. Pun pogodak, za -5. Gemišt pohvaljujem i ovom prilikom, draga moja Josipa Andrijanić, sjajan posao radiš gdje god se stvoriš, obožavam te!

Ukupni zaključak: Vukušić bi bio epohalan pajzl, široke ponude, vrhunskih namirnica i sposobnih konobara da nije toliko visokih cijena. Ali s druge strane, direktorima i šefovima nije problem sjesti u auto i odraditi poslovni sastanak uz ručak gdje znaju da će to platiti duplo nego u centru, ali uz parking i garantiranu kvalitetu.

Uglavnom, restoran, a ne pajzl, svaka čast na šalši i teletini, ali janjetina za 100 kuna je stvarno malo puno za neki prosječan džep.

Gablec Beg – marendama moga grada: 3. Kotlić, Dolac

Dominik alias Rođo je bio treći čovjek koji mi je u malo vremena ukazao na postojanje pajzla na Dolcu koji nije ni dole ni gore. Pa sam ga jedva našao tamo gdje ima za kupit crnilo od sipe, na polukatu, gdje su i Iločki podrumi.

Društvo mi je pravio omiljeni voditelj, DJ, urednik, ljudina i pivopija Milan Peh, koji mi je iste sekunde kad je vidio na meniju što se nudi, praktički iz usta uzeo irski gulaš. Tako da sam sreću morao pronaći u pohanom somu s krumpir salatom.

Velika zanimljivost je to što bi pošten čovjek očekivao pivsku ponudu u vidu ŽKP, ali tu je sjajan točeni craft iz Trnovčice, Houblon. Zanimljiv je, i logičan taj koncept restorana unutar placa koji radi samo kad i plac, od 9-15. sati radnim danom, stolice i stolovi su visoki i klimavi, pogled i nije bajan, ali je divno sudjelovati u toj živosti Dolca, stalnom muvanju i hrpi dragih i poznatih ljudi koji stalno ovdje zalaze.

Ponekad zavidim ljudima koji su u penziji, domaćicama, freelancerima i svima koji si mogu priuštiti Dolac barem triput tjedno, jer je dan odmah nekako bolji i ispunjeniji, baš kao i ovaj uz starog geografa i gurmančinu. Enivej, Kotlić:

Adresa: Dolac

Lokacija: Dolac, unutra, na onoj stepenici prema izlasku, pored Marinine mesnice

Parking: Ni blizu, Langić ili Nova Ves

Broj mjesta: Pet stolova za četiri osobe, mogućnost pakiranja za van

Gužva: Petak oko 11.30, taman ugodno, 80% popunjenosti

Osoblje: Gospođa u najboljim godinama, ugodna i nasmijana, gemišt natočen do samog vrha!

Nusprostorije: Nema ih, ili ih ima, ali se nekako strpiš do doma

Beštek: Tacne, metalan pribor, debele salvete, ocat i ulje na šanku; Bonus – tucana paprika na upit

Izbor gableca: Tri komada (nismo probali paniranog oslića po 30 kn jer je previše sličan somu)

Kruh: Nezamjetan, korektan

Grammar Nazi: Sa umjesto s, inače bez greške

Porcije/Cijene: Sasvim zadovoljavajuće, i više nego iznenađujuće pristupačne!

Gemišt: Graševina Šimunović, izvrsno, baš kao i točeni Houblon

Hrana: Peh sukladno svom zvanju i ugledu uzima irski gulaš s pivom, bez salate jer se teta kuharica/konobarica opekla na plin (držimo fige da je gavez pomogao i želimo brz oporavak!) i kao ljutofil trpa tucanu papriku prije nego što sam mu stigao umočit žlicu. Peče, ali fino.

Izvrstan klasičan ne pregust jušni gulaš s nepretencioznom, ali al dente tjesteninom, radnički gablec za poželjeti. Tanjur je velik, pun 90%, porcija za najesti se, govedina izvrsne mekoće, sve za više nego solidnu četvorku obzirom na cijenu od 35 kuna. Peh zadovoljan, dapače.

Pohani som u kukuruznom brašnu nadam se ne dolazi iz Vijetnama, a svojom sočnošću i ukusom je sasvim zadovoljio jednog obožavatelja pohanog. Iako je možda moglo biti mrrrrvu mekša korica. Ali barem nije bilo masno.

Krumpir salata izvrsna, ali ne tako kao ona u obližnjoj Amfori, vjerojatno zbog ovdašnjeg jabučnog octa vs. kvasine. Limun postojan, gemišt od graševine čak više slatkast nego očekivano gorak. Svakako probati!

Ukupni zaključak: Kotlić se nalazi na opskurnome mjestu, pomaknut od srca Dolca, u nekom kutku u kojem ne znate kad će izletjeti Warriorsi, a kad Jean Reno ili Highlender na rolšuhama, kako li se zvao taj film, Metro? Ne očekujte čuda, ipak je namijenjen za ljude koji žele nešto toplo dok rade na placu, ali kad ste gladni, u prolazu, pada kiša, sniježi, puše, ili čekate da vam stigne purica u omiljenu mesnicu, najest ćete se za manje od sto kuna. Dvojica. Jačih!

P.S. Kako se u WordPresu uspravlja fotka koja je uspravna na kompu? odnosno, zašto se položi kad je želim okomitu, javite, fala!

Gablec Beg – marendama moga grada: 2. Amfora, Dolac

Dogovorio sam se s Kancom, starim hedonistom, pivoljubom i čovjekom s toliko utakmica i restorana u nogama da jednostavno obožavam od njega učiti, i isto sam tako ponosan kad mu mogu prenijeti neko svoje otkriće. Nečim izazvan pojavio se i legendarni Dominik, kralj Opatovine poznatiji i kao Rođo i ovoj maloj ali gladnoj ekspediciji dao svoj prepolovljeni obol. Lijepo ga je vidit i inače, ali ga je još ljepše vidit sad kad je skinuo pedesetak kila!


Kako je bio praznik, tako većina ičega nije radila, osim dobre stare oaze na Dolcu, neuništive Amfore, čiji logo stoji tamo još od dana dok je Cibona igrala u Europi. Dašak boemštine, starija populacija, iskusna konobarica s Lipa Mill blokićem i pogled na predivan Zagreb – sve je to Amfora, lokal koji nudi riblje specijalitete po povoljnim cijenama. Netko bi rekao da su to Mimice s dušom, netko da mu je prilično opskurno i staromodno, a mene opere neka tako dobra vibra da ću se uvijek rado vraćati. Najbitnije kod amfore je publika, gosti koji najčešće sjednu prije, za vrijeme ili nakon placa, i uvijek se sazna nešto novo, baš kao u Splitu jutro nakon utakmice Ajduka…

Adresa: Dolac 2
Lokacija: Kad se popnete na Dolac, s lijeve strane prije ribarnice
Parking: Ni blizu
Broj mjesta: Tridesetak vani, unutra je stiskavac
Gužva: Uvijek ima nekog, malo fali prostora među stolovima
Osoblje: Gospođa u najboljim godinama, ugodna, stara škola
Nusprostorije: Metar s metar, uredno, sa zanimljivim stolićem iza wc školjke


Beštek: Korektan, umotan u tanju salvetu
Izbor gableca: Ovisi o ponudi ribarnice
Kruh: Kupovni, smeđi, začuđujuće mekan i vlažan
Grammar Nazi: Nije bilo primjedbi jer nismo ni dobili meni – sve nam je rečeno
Porcije/Cijene: Blitva velika, ostalo solidno, ali moglo bi i bolje
Gemišt: Štrigova, lagan, nježan fino kiselkast

Hrana: Kako su s nama u društvu bili još i Kasandra i pas Dživo Šugica Atuahalpa Prvi Nepokoreni, tako smo naručili sva četiri jela na meniju. Dominik je i duplao jer mu je bio cheat day, ali zato Šugica nije pokazao apsolutno nimalo ljubavi prema plodovima mora.

Lignje su bile korektne, mrvu pjeskovite i s presušenim kracima, tartar je bio mastan i nedovoljno kiselkast. Srdele su također bile mrvu suhe, ali su nestale u trenu poslužene s fenomenalnom krumpir salatom, apsolutnim hitom dana. Trlje (u mom selu ih uvijek zovu trilje, pa nikako prihvatit to) su bile malo previse porozne i jodaste za moj ukus, dok su oslići bili iznenađujuće meki, vlažni i savršeno posoljeni.

Gospođa Stojka sjajno radi svoj posao. Blitve je bilo stvarno puno, ali ne bi škodilo da je režu na manje komadiće od ovih 5-6 centimetara.

Ukupni zaključak: U Amfori nećete dobiti maslinjak i ocat na stol, meniji su iz razdoblja dok je zabijal Gucmirtl, imate vrlo skroman izbor jela, ali nitko se ovdje niti ne pravi da se događa nešto epohalno. Velju for mani, štono bi rekli Feničani, mjesto za popiti lozu ili gemišt, nasmijati se uz pokojeg boema koji ima što za reći protiv sistema, odmoriti se od fensi muljanja i pojesti fini gablec nakon kojeg možete ići dalje raditi. Ili u Craft Room na pivkana kao mi, dobar novi Pulfer, praznik, sori…

Uglavnom, hvala kraljevima na društvu, Amfori što se poput Ines ne da godinama, i slutim da uskoro nastavljamo sa sagom!

Gablec Beg – marendama moga grada: 1. Tomislav Grill, Kvatrić

Nakon što su me urednici par puta odbili s nastavkom sage o zagrebačkim zalogajnicama koju je pokrenuo Denis Kuljiš u 21. Stoljeću, i dalje me mučila ideja da prođem najboljim pajzlovima u potrazi za najfinijim bažulom, filekima, sarmama, svemu što se nudi od “gotovih jela” radnim danom oko 11-12. Razlozi odbitaka su bili: to ti nitko ne bu čital, je l’ možeš to nakon posla da redakcija nije prazna, nađi si sponzora pa može…

Kako je malo teško ići na gablec u 6, sponzori nikako nisu zainteresirani za nešto takvoga jer je račun manji od 200 kuna, a na kraju krajeva – mene stvarno veseli potraga za novim mjestima i kvalitetnom klopom, tako ću u dogledno vrijeme dok ne počnem ponovo raditi voditi dnevnik Gablec Bega, ime koje sam već jednom bio udijelio frendu koji je nakon pet postova nažalost odustao od pisanja.

Pritom ću pokušati svaki post odraditi u društvu s nekom izjelicom, gladušem ili gladuškom koji stvarno vole jest i ne preseravaju se nego su stvarno odrasli na čušpajzu i faširancima, a ne na gusjoj jetri i kremi od Kruleta. Brudeta. Bruleta… Uglavnom, svaki put vodim nekog tko preporuči restač, ja plaćam, on jede, skupa donosimo zaključke i pišemo.

Ne očekujte da vam solim pamet, svi imamo svoje ukuse, nema dvije identične jedinke, namirnice nemaju više okus kao 1975. osim kod nekih baba koje skupljaju sjemenje, negdje ću fulat narudžbu, nema kuhara koji u jedno jutro može izbaciti 100 istih porcija… A možda ni meni neće biti dan, kužite… Pa krenimo…

Otišao sam u ponedjeljak kod Andreja Kljujeva na masažu. Čovjek je zgodan poput mene, jak, čita, uči, prati, gleda i stvarno je manga za ozljede ramena, vrata, kičme i svega ostalog. Odnedavno se preselio na Zavrtnicu, pa smo tražili nešto u blizini, ali zbog faktora godišnjih dođosmo sve do Kvatrića. U vječnoj dilemi kad imaš dva lokala sa sličnom ponudom, eliminirali smo Kod Šime i sjeli u Tomislav koji otprije jako cijenim zbog ćevapa (u top 5 najboljih u gradu), ali ne i hamburgera. Vani vrelo, unutra fino rashlađeno, muha nema, stolnjaci karirani, osoblje ekspresno, meniji čitki i čisti.

Adresa: Martićeva 62, Kvatrić

FB: https://www.facebook.com/Grill-Tomislav-1574299246195184/

Lokacija: Preko puta novog placa na Kvatriću, s pogledom na plac ili park, malo preveć sunca

Parking: Žuta zona, ili garaža na devastiranom iskonskom Kvatriću

Kartice: Da

Muzika: Načuo sam samo Milu Kekina, decentno, fino…

Broj mjesta: Tridesetak unutra, sedamdeset na dvije terase otkako su naslijedili Kung Food

Gužva: Ponedjeljak, 20/100 mogućih ljudi

Osoblje: Ugodno, pristojno, bez pretjeranog duha, teško za dozvati prilikom plaćanja

Nusprostorije: Održavane, malo male

Beštek: Kvalitetan, težak, metalan, umotan u papirnatu salvetu, dovoljno debelu

Izbor gableca: Četiri komada, Vinski gulaš 42 kn, salata s piletinom 45, grah kobasa 36, pileći saft s makaronima 40

Kruh: Ugodno iznenađenje, današnji, domaći, vlažan. Korica je mogla biti malo hrskavija 4/5

Grammar Nazi: Solidna trojka, samo dvije greške na tabli

Porcije/Cijene: Pristojne i ozbiljno velike. Andrej je satro do kraja, meni je ostalo pola

Gemišt: Izvanredan, najbolji dio dana uz kobasu i brdo senfa

Hrana: Andrej je naručio vinski gulaš. Porcija je obilna, komadi mesa krupni, bilo je svinjetine i junetine. Junić izvrstan, mekan, pun okusa, svinjica isto vrlo korektna. Da je u saftu samo malo više ljutine i karaktera i bio bi za čistu peticu, ovako umalo. Kobasica s grahom izvrsna, osim što je korica izgledala kao selotejp.

Senf brutalan, u rangu mog omiljenog brenda Jutro s preglasom na u. Resko, ljuto, trpko, u kombinaciji s puno mesa i malo žlundre, izvrsna stvar. Na žalost, grah je bio tek za dvojku. Iako izgledom izvrstan, gust, lijep, već na prvoj žlici ukazuje na izdaju. Pa to nije vidjelo mesa, ni špeka, samo puno zafriga i totalni nedostatak sreće koju samo bažul pruža. Prazan, brašnast, nedorečen, kobaja ga izvlači na ocjenu -3.

Ukupni zaključak:

Tomislav Grill je prvenstveno grill i uvijek ću se vraćati na zabatke i ćevape. Vinski gulaš je izvrstan, baš kao i gemišt (konobar odmah donosi i kiblu s ledom, svaka čast), ali grah baš i nije. Uglavnom, bez veće zamjerke, ali može i bolje – svaka čast na ugodno klimatiziranom prostoru dok je vani bilo +beskonačno. Sad me totalno zanima kako je bilo Kod Šime, ali eto, bit će još prilike.

Ocjena 7.5/10

Znate li za vrhunski pajzl sa sjajnom dnevnom ponudom, javite i stižem za par dana. Recenzija je valjana tek ako platim račun, tako da ne bi bilo…

Vidimo se uskoro, ljubi vas Gablec Beg!

Hiša Franko: Topli dom najbolje kuharice svijeta

Svaki put kad vam netko ispriča vic o tome kako je Slovenija mala, pošaljite ga na put do Kobarida i kuće vrhunskog fine dininga – Hiše Franko. Naime, do povijesnog Kobarida (odnosno tri kilometra udaljenog Starog sela gdje se nalazi lokal), poznatog po velikoj bitki u prvom svjetskom ratu i 20.000 stradalih Austrougara i 40.000 Talijana, kad je od tamo izvještavao i sam Hemingway, od centra Zagreba ima gotovo četiri sata vožnje. Pogotovo kad odaberete vikend koji uz mirise sarme napikiraju i hrvatski skijaši…


Svejedno, idete li okolo preko Italije, ili kroz brda uz tirkizno ledenu rijeku Soču, onog trenutka kad vidite potočić koji prolazi pored Hiše Franko u podnožju planine, shvaćate da ćete uskoro doživjeti nešto veliko. Restoran je otvorio Valterov otac uz pomoć svoje supruge. Valterova bolja polovica Ana je prvo završila studij diplomacije i onda im se priključila u restoranu. Nakon puno zajedničkog kuhanja i još više ulaganja u znanje i posjetu najeminentnijim svjetskim restoranima, odlučili su od restorana napraviti carstvo okusa baziranih na rijeci Soči, okolnim planinama, ali i nedalekom moru, kuhinju bez granica za sve ljude koji žele uživati u kreativnoj kuhinji i kombinacijama od kojih će vam trenutno oko glave zatitrati upitnici, ali će vam nepca i tijelo uskoro dignuti oba palca gore.


Ana je preuzela kuhinju, Valter se bacio na sireve te otkrivanje i promoviranje vinara iz regije koji su se počeli baviti organskim i biodinamičkim vinima. I napravio je čudo i pokrenuo lavinu, pa se Hiša sad ponosi najboljim slovenskim tek nekoliko gostujućih vinara koji su mu po volji. A i brat mu je vinar… Još je zanimljivija sirna klet, jer je čovjek apsolutni obožavatelj i kolekcionar sireva s planinskih područja u okolici. Uskoro poslovanje šire na Gostilnu na Gradu u Ljubljani, ali nedavno i izlaze iz tog biznisa te kreću u novu avanturu zvanu Hiša Polonka, renoviranu krčmu u centru Kobarida (tek 1000 duša), koja je potpuni boom i gdje uz zvuke Buldožera, Pink Floyda i Led Zeppelina jedete brutalne zečje i jelenje gulaše, domaće kobase sa zeljem i pijete organska vina i pet vrsta njihovog craft piva!

No, show i dalje pripada Ani Roš, 46-godišnjoj Slovenki iz obližnjeg Šempetra pri Gorici koja se okružila mladom kreativnom ekipom sa svih strana svijeta. U samoj kuhinji radi samo jedna Slovenka, a mi imamo našu Mašu Salopek koja je došla iz Plavog podruma dok je Bernard Korak netom otišao s mjesta sous chefa jer otvara svoj restoran na Plešivici. Ideje se i dalje crpe iz okolice rijeke Soče, a najzorniji primjer toga je potok koji protječe tik uz Hišu i svojom vodom puni bazen s pastrvama na samoj terasi restorana s pogledom na uredna i podšišana polja i prekrasne, suncem okupane vrhove Alpa.


Obzirom da je Hiša Franko i prenoćište, nakon dvostrukih vrata (ipak ovdje deru vjetrovi) očekuje vas slatka recepcija s izrazito ljubaznim osobljem, glavna sala, mala VIP sala i zimski vrt. Sve skupa četrdesetak mjesta, sirni i vinski podrum, a najveći problem je u tome, što ako danas rezervirate svoj stol, prvi slobodni termini su negdje početkom lipnja, nešto kao u hrvatskom zdravstvu… Uglavnom, titula najbolje chefice svijeta za 2017. godinu koju joj je dodijelila prestižna lista San Pellegrinovih 50 najboljih restorana svijeta (ove godine titula je pripala Clare Smyth iz londonskog restorana Core by Clare Smyth), dobrano je pomogla popunjenosti restorana, baš kao i emisija popularnog serijala Chef’s table posvećena njenom liku i djelu.


Ana Roš nas je dočekala u Hiši Polonka, potpuno prehlađena i s riječima – ne vjerujem u tablete i lijekove, idem otrčati par kilometara da prizdravim. Valter nam je predstavio meni koji nas je čekao te večeri na godišnjem okupljanju vinara, dobavljača, prijatelja i novinara gdje sam po drugi put trebao probati plodove rada Aninih vještih prstiju. Kako Hiša Franko pripada grupaciji Jeunes Restaurateurs koja okuplja kreativne chefove iz 16 europskih zemalja, pa sam Anu upoznao na jednom takvom druženju u Ljubljani. Ozbiljna, predana, ostavlja dojam kako u svakom trenutku sve drži na oku i u svojim rukama. Osobno, podsjeća me na Mateju Svet s plavom frčkavom kosom, spremnu na slikanje, iako bi više željela stvarati nove kreacije negdje među rajnglama i tanjurima.


Vrsni novinari iz Italije, Austrije i Slovenije, kolege i chefovi iz Hrvatske, vinari koji su prije desetak godina tek pokušavani naći svoje mjesto pod suncem, a danas su etablirane face, neumorni Valter i neuhvatljiva Ana krenuli su s jednim svojim presjekom godine za nama. Konobari i sommelieri su se razletjeli po prostorijama i sasvim drugačija večera je mogla početi. Juha od goveđeg jezika s korom sira Tolminca i uljem od ljupčca odmah nas je zagrijalo, dok su vina kuće Valterova brata tekla poput već spomenutog potočića. Kasnije smo kušali i vina Janka Štekara, uživajući u brojnim merlotima, rizlinzima i drugim biodinamičkim, organskim vinima, tako drugačijima od klasičnih.


Bigne punjen janjećim mozgom i crnim ribizlom, kao i tripice s Jamar sirom i smeđim maslacem bili su uvod u dosta jak izbor iznutrica, koje su veliki hit u svijetu, a najviše se ipak družilo s domaćim pastrvama u raznim kombinacijama. Izdvajamo Frankove male pastrve glazirane kruškom, tonkom i chilli habanerom uz zimski radič. Ikra sočke pastrve (koje dobro ime za punk band!) s crnim češnjakom na hrskavoj pilećoj kožici bila bi hit dana da se nisam zaljubio u sladoled/sorbet od oskoruše sa salatom od jabuka i pancete i karameliziranom koštanom srži. Ako vam ovo nije reklo sve o idejama i kreativnosti Ane Roš, onda nemamo o čemu razgovarati.


Bilo je tu još sitnih slasnih zalogajčića, briljantnog kruha od domaćih kiselih kvasaca, lignji punjenih brizlom, krvavica od divljači i rakovica s kestenom, crni kupus s fermentiranim grahom i hidro medom i tako do dugo u noć… Stvarno su opravdali to što ih je 50 Best Restaurants uvrstio na listu World’s 50 Restaurants za zapadnu Europu, dok se šuška kako Michelin u Sloveniju dolazi ove ili sljedeće godine, pa će vrlo vjerojatno u najskorijoj budućnosti biti obavljena i ta formalnost.


Degustacijski meni će vas stajati 135-150 eura, sparivanje s vinima još 75. Po glavi. Sumnjamo da ćete se prejesti ako ste klasičan balkanski „Kilo janjetine“ tip, ali ovo mjesto u tom slučaju svakako nije za vas. Hiša Franko je prekrasna obiteljska priča koja nema granice, kako sama navodi Ana Roš „Mi smo odrasli uz Soču i stvaramo s najboljim namirnicama koje nas okružuju.“ Blizina granica samo daje na snazi ovom veličanstvenom mjestu koje je spomenik predanom radu, trudu, kreativnosti i genijalnosti njihovih ljudi. Prema tome, pogledajte stranicu Hiše Franko i počastite se fantastičnim doživljajem. Ljeta uz Soču su prekrasna, kad upoznate ove ljude, otvorit će vam se novi vidici.

Hiša Franko
Staro selo 1
5222 Kobarid
Slovenija
(+386) 5 389 4120
www.hisafranko.com

*tekst je izašao u tjedniku Express