Ribafish

Jarunska liga 2009.

Nedjelja.
Buđenje u 8.
Izdizanje do 9.
Jača kava.
Klio, NoMeansNo, urlanje.

Jarun, uzimanje kartice, nikad ne znam kolko će mi rebnut, serem im na službu.
Ležeći policajci, gledanje roler guza.
Prolazak veslališta, parkiranje, uzimanje stvari iz klia.

Pozdravljanje s plivačima i onima koji su tu više radi rekreacije i postplivalne pivice, klincima, roditeljima.
Kotizacija, pisanje broja, presvlačenje, razgibavanje.
Pišpek najavljuje start, kaže da je voda 22 stupnja.
To je ono kad ti treba 3-5 minuta da se uvjeriš da ti to možeš.

Ne, ne pitajte kako je na 20…
18?
Bilo je i toga…

Stojim kraj pontona, tražim bovu u daljini.
Nešto žuto se praćaka na vjetru u dalekoj daljini.
750 metri do tam, isto tolko nazad.
Megafon – još tri minute.

Čekam da dođe do dvije i dedinjasto se prskam po plućicama.
Na minutu do – ulijećem i mašem tri zaveslaja skeletor baterflaja – ono kad ne slušaju udovi al se bar mrvu zgriješ.

Dakle, ovako ko Zdravko u vodu ulaze muškarci.

Ovako ne…

Pet, četiri, tri, dva, jedan… Hooooonk… Start…

Radim vaterpolo škarice, odguravam se od ničeg i krećem na svoju prvu ovogodišnju trku.
1500 metara.
Kad si u bazenu, nemaš volju za tolikim naporom.
Ono, lijen si, ili ti je ekipa u traci prespora ili prebrza, ko u seksu…
Preplivam ja na Utrini i dva-tri kilometra, al s pauzama, finim.

Ali sad je mjesto radnje Jarun, a oko mene njih 40 željnih doć što prije do cilja i pritom ostavit što više njih iza sebe.
Krenuh.
Imam taj seksi stil, oće me da mogu klizit ko mašala sardela, onako bez puno vidljivih napora, prskanja, praćakanja.
Kad ruka klizne pod površinu pa ide još pol metra i tek onda zaruje.
Al i krepam nakon 200 metara.

Onda se osvrnem i lovim prvog do sebe koji djeluje brži.
Obično je to Horvat.
Horvat ima neki meki zaveslaj, leopardast, skoro da pliva lijeno, ali se nikad ne umori.
Mrzim ga.
Do pive.

Lupam lopoče, mrzim onog nekog ko me prestiže, gubim busolu i bezveze skrećem desno i tako kasnim metar.
Ako ubrzam, mrtav sam.
Ako ga samo gledam, umrijet ću.
Srećom, konda je drolja pa me ostavlja drito kod bove.

Mudri ljudi mudro rasporede snage, ja ko Hajduk Veljko, dok ide – ide.
Pozdravljam se s Horvatom koji radi jedan zaveslaj prsmno i nastavlja kraul, ja usisavam zrak, bogomoljke, vilinkonjice, sve dobrih pol minute i onda lagano dalje.

Odustajem od Horvata, gledam oko sebe i skužim da imam deset metara pred nepoznatim pa krećem u solo bitku.
E, to je teško.
U takvim trenucima se često pitaš – dobro idiote, kaj ti to treba, mogo si doma drkonija bacat i kuhat gulaš…
Ali ne.

Volja je jača od svega, nađeš neki bonus i kreneš onim zadnjim snagama.
Kad si blizu one plaže, vrijeme je za podlosti.
Dakle, ja kao plivač amater, nemam tehniku ni niš ko bilo ko ko je treniro bar tri mjeseca u životu.
Pa puštam svakog ko mi je blizu do tih zadnjih 200 metara, onda mu se prišunjam na stranu na koju manje diše i probam ga ušprintat zadnjih 50 metara.

To toliko muči i boli moje srce, slezenu, jetru i većinu udova da se riječima ne može opisati.
Ali nema predaje.
I tako sam uspio oderat jednog tipa koji mi je iskreno rekao da sam pederčina, ali sori stari…

(ne, to nismo mi na slici, al da vidite kak je…)

Pet minuta odmora dok drugi ulaze, odlazak natuširanje i čekanje rezultata.
Sedamnaesti od četrdeset, s minutom boljim vremenom od očekivanog.
Kaj ti je ladna voda.

A možda je i Hybrydov batak u umaku od somalijskog čilija imao neku ulogu?
Mnogo ljuto…

Inače, navratite kod čovjeka, em ima tri terase, stejđ, roštilje subotom i pub quiz četvrtkom, em o njemu piše Jutarnji!
A za play of the day se pobrinuo Von Smile – na ulazu u birc stala dva super komada.
Hybryd upravo priča kak mu poso ide dobro prek tjedna, a Smile uleti gledajuć prema komadima – vidim, i sad ti je dobro.
Hybryd pogleda u žene i kaže – to mi je žena!

Skrenuh.
Tuširanje ladnom vodom, pričica, sušenje, pivica, Kutle priča kak je skido kile za Mens Health pa kad je dijeta završila pojeo za jedan obrok u Meku za 205 kuna, ivica, pričica, dogovor za sljedeću subotu, doma, andol.
Nikad nije kasno da i vi iz gušta a s natjecateljskim karakterom zaplivate na Jarunu.

Sve informacije na www.swimzg.hr, a slike i izvještaji i na www.pk-posejdon.hr.

U gornjoj polovici, umoran, sretan.

U subotu i nedjelju su dva nova kola, ali mene nema jer idem na desetoboj.
Pravi, olimpijski!
Gotov sam…
Ko me može naučit bacat disk i koplje?

Naime, na sjednici curling odbora došo Albi i reko da se prijavio na desetoboj u Beču.
A kako je to meni san, reko da idem i ja.
On reko, dobro, to je za 4 dana, idemo probat sutra vježbat na Svetice?
Ajmo!

I tako jučer bio na prvom i jedinom životnom treningu za desetoboj.

Skako u vis 140 centi.
Da, boli kad padneš na letvu.
Trčo 100 metara 15 sekundi.
Crko na 400 s 1.28.
Baco koplje žensko i pogodio sebe u gležanj.
I neće mi se zapiknut.
Bacali smo Albijev kuglager umjesto kugle a diska nije bilo…
Probao skakat motkom, hvala dečecu koji nam je posudio istu i objašnjavao nam teoriju, kao i njegovoj kolegici koja nam se nije previše smijala.

Ima neko ovakve gaće iz sedamdesetih za posudit? Ove bi mogle svaki čas…

Jes da izgledamo kao “hrvacka traži pedera”, al ćemo skupo prodat svoju kožicu.
Joško Vlašiću, pazi se…
Hvala dobroj vili na ketonalima, skoro sam ko star.

Nagradnjača!!!
Ko najbolje spoji Žaka i Čaka u jednoj rečenici osvaja trodnevnu, Žujom sponzoriranu kartu za Rokaj Fest!!!
Vrijeme sad, rezultati u petak!

Bila je 1986.
Kao i svaki šesnaestogodišnji klinac morao sam na regrutaciju za vojsku, dakle produženi sistematski.
Tamo sam moro pokazat pišu i testisad zgodnoj doktorici.

Pišo se džentlmenski povuko i mislio sam umrijet od srama.
Iako je to tog dana bio 176. pimpek toj doktorici, koja tada sigurno nije znala kakvom će polucelebu titrati genitalijama…

U čekaonici je bio i jedan tip koji je imao klasični kompleks vezan uz južne i kamenite krajeve da stalno spominje sebe i da istu personu hvali bez da ga je iko išta pitao.
I tako je lik nešto govorio da njegov tata ima mercedesa kojeg mu je dao da vozi, da je već ševio i ono što mi se urezalo u primozak – da su mu starci kupili cd-plejer.

Te davne preduniverzijadske 1986. nije bilo interneta da potražiš značenje riječi cede, a kamoli plejer, a u enciklopediji leksikografskog zavoda i na 981 nisu baš bili upoznati s napretkom moderne tehnologije.

Isto tako, nije bilo tech magova, auto bliceva,ničeg osim Vjesnika i Večernjaka koji bi stidljivo tu i tamo ubacili neku vjesticu o nečemu što bi moglo izgurat ploče i kazete.

Ali sam ipak nekako bio čuo za to čudo koje nije trebalo ni premotavat ni okretat strane a stao bi pun kufer.
I što je cijenom od jako puno maraka mojim roditeljima nastavnicima bilo udaljeno svjetlosnim godinama.

Kako sam obožavao radit svoje kompilacije na jeftinim normalkama iz japanske Tvornice Dobrih Kazeta (TDK) i uživao žicat ploče od frendova, pomisao da bi nešto moglo potisnuti, uz drkicu i knjigu moj tada omiljeni hobi – budilo je skeptika u mom malom debelom tijelu.

Danas imam mp3 plejer u kliu koji vrijedi više od klia i obožavam radit pržolicu i kompilacije, prebolio sam i kazete i ploče (iako mi fali ono rew u kojem sam bio stručnjak za pogodit sekundu najdraže solaže), i pomirio se s tim da su onakvi iritantni egoistični šupci iz čekaonice danas na vlasti.

Ali nikad neću zaboravit rečenicu kojom je završilo naše dvosatno druženje u čekaonici kod doktora u Martićevoj.

„Tata mi je dao sto maraka da si kupim cedeove koje hoću za plejer i odma sam uzeo Madonnu i Michaela Jacksona!“
Zavist, koja je do tada bila na vrlo visokom stupnju, zamijenio je smijeh punk-rok pubertetlije koji je priznavao samo Azru, Čorbu, Deep Purple, Ramonese i Sex Pistolse – koji će ti penis cede plejer kad slušaš konfekciju, upali si radio, seljačino…

Znam da će se naći uvrijeđenih, ali moram.
Dakle Michael Jackson je bio glazbeno-plesna legenda.
Čak sam i munvok probo uvježbat u osnovnoj, al sam odusto kad sam srušio mamu spladnjem štrudle od trešanja. Ono, pojelo se kasnije, stara oprostila, ono, u rikverc gledat…

Dobro, probo sam i brejkat na malom maturalcu, al tu sam i stao.

Ali Michael…
Čovjek je bio genije.
U onom što je prezentirao kad je radio.
Privatno je bio… Kako sad to reć da se fanovi ne uvrijede…

S tri godine ga je tata silom uvalio da pjeva s braćom, stega, šamari, dril, pišanje krvi, nema čokolade dok ne naučiš napamet i slično.
Upropastio mu djetinjstvo ambicioznim planovima i natjerao da živi glazbu, ali i preskoči pubertet, frendove, cure….
Nešto ko tata Ivaniševića s tenisom ili Gips s Janicom…
Ali ovi su još živi jer su znali stat.

Michael je bio vjerojatno najnesretniji čovjek na svijetu jer se oko njega zavrtila tolika lova da naprosto nije smio stat jer su od njegovog lika i djela živjele još stotine krvopija, menadžera, niškorisne birokracije koja je prepoznala zlatnu koku.
Bio je crnac koji je radio da bi se podvrgavao operacijama izbjeljivanja.
Bio je dijete kojem nisu dozvoljavali da se igra s drugom djecom jer je bio trideset godina fizički stariji od njih.
Bio je čudak i nesretnik, ali je stvorio jedan od najboljih albuma u povijesti, zaradio je milijarde, dobio mrvice, sve su pozobali sitni i podli ljudi kakav je njegov tata.

Operacije izbjeljivanja kože, operacije micanja crnačkog nosa, lijekovi, droge, čuda…
Mašinerija koja živi od njegovog talenta stotine ljudi koji gutaju njegovu krvavo zarađenu lovu i tjeraju na još i još.
I išlo je sve dok mu nisu počeli otpadati operirani dijelovi tijela po stejđu, dok nije poludio od paparaca i skoro hitio s balkona dijete koje je njegovo koliko i moje, dok nije skroz poludio i dok ga nisu ubili.
Pa je sad mrtav i beo.
Barem ruke i lice.
Jadan čovjek.
Možda je i bolje da je u vječnim lovištima i da bar tamo nađe mir i svira i pjeva i čaga za svoju dušu.

Rest in piece Michael.
Zloćko u meni kaže – rest in pieces – jer toliku su histeriju napravili od tebe i toliko žele zaraditi na tvojoj smrti da će stvarno i počet prodavat njegove dijelove.

S te strane, možda je i bolje da se čovjek otišo odmorit i ostavio krvopije da se koprcaju na suhom.
Iako se takvi uvijek snađu - Michaela više nema, na njegovoj se smrti odmah krenulo zarađivat, za mjesec dana će mediji nać novu žrtvu.

Probo sam napravit počasni munvok i srušio printer.
Život ide dalje…

Stan ima tri balkona.
Nisu sva tri siva.

Južni je spremište za metle, džoger i gajbe.
Gleda na tri metra udaljenu pretrošnu poluraspadnutu leproznu zgradu i najdražu mi nagluhu susjedu koja me stalno zove na kavu čim me skuži.
Pa zato vješam rublje na sjedečki da me ne vidi jer ima 86 godina i opće ne sluša moje jade tijekom kave, a kako sam ja ipak samo egocentrično govno pa tek onda čovjek…

Istočni me balkon iritira jer mi kroz njega sunce tuče u primozak od zore.
On inače služi kao odlagalište svega.
I ima pogled na Kerumovu rupu u staroj Nadi Dimić.
Šupalj zub.
A odnedavno se pod njim (umjesto dosadašnjeg desetogodišnjeg parka narkomana i rasadnika topole) gradi - još jedan Banditov plaćeni parking.

Divim se meni koji je smislio da baš tam drži košaru za prljavi veš a ne u kupaonici (iz barem dva razloga), kao i usisavač i brdo knjiga koje nisu za policu ali ni za podrum (Pomorska enciklopedija, Kapital i sl.).
Trebalo bi ga defragmentirat, al ko će to…

Treći balkon nisam dovršio.
Taj gleda na polupark i susjedne zgrade ter neboder.
Prek ljeta je ljepši jer ga zakloni krošnja, prek zime imam filing kao da me neko mjerka onkraj Oude Kerka.
Tu sam namijenio stol, stolice, frižiderčić i začinski vrt te mjesto ugode za vrijeme vrućih ljetnih dana te još više - večeri.

Za sad imam stol i stolice iz Bauhausa ali bez jastučića jer koštaju sto kuna, serem vam na jastučiće.
Frižider će odmah donirati dragi ljudi iz Karlovačke, Ožujske ili Carlsberga kad pročitaju ovo, a od začinskog vrta za sad imam «z» i «a».

Naime, umjesto da napravim pravi vrt od drva, majstor je kupio staklenik kod šutljivog švabe za 222 kune.
Bez dna.
Labav i klimav.
Ali moj.

Pa utuko deset kila zemlje i posijao tonu onih govanaca u sjemenu za pet kuna.
Al kolko para, tolko i niknulo.

Prva runda komplet propala.
Nije ni izvirilo ništa, možda sam naopak otvoril vrećicu?

Pa kupio palmicu koja ne daje plodove, al je seksi i nije cveće jer cveće nema smisla, ali i ona nakon par mjeseci požuti i evidentno umire.
Pa mama poslala lovor i ruzmarin koji krepaše.

Pa kupih sadnicu peršina koji nije preživio noć nego polego.
Najduže je živio bosiljak, al su sva tri lista završila u rižotu i juhi pa je sad krnj.
Ko da sam asfalt ribo a ne zemlju skupu kupovo, kaj je ovo?

Ali nije sve mrtvo!
Iako kod nas na Korčuli origano iliti mravinac ima erektilnu stabljiku i raste u vis, meni su prodali ovaj zanimljivi puzavac.

Ali bar je jestiv.
Iza njega skapava vlasac, a mrtvi lovor na početku je tu kao ukras.

E sad, razlog pisanja.
Kupio barba Riba deset novih vrećica i razasuo pa prekrio pa zalio.
Pa zaboravio.

Kad ono - ta daaaam!
Nešto proklijalo!
Ali šta?

Postavlja se pitanje – kaj je ovo iza mrtvog ruzmarina koji je možda lavanda?

I ovo pokraj?

I gdje da kupim prave sadnice peršina, a da mi žive do prvog gulaša, jer mi u stvari trebaju samo peršin i bosiljak?

Hilfe…
Donacije primam objeručke

Gab lec go…

Dižem se u 6.
Popijem natašte 7 deci vode, reko mi Siniša da je to dobio u mejlu i da mu je sad super.
I meni je super, kakam ko godzila…
Iako se skoro zrigam dok progutam.

Iza vode se ne smije ništa jest ni pit pol sata, taman da scjedim đus i skuham crnu jaku slatku turkinju.
Onda ili veslam ili plivam ili fušam, kafenišem uz Mimicu, odem na poso i oko pol 11 pojedem mizlije s jogurtom.
U mizli dodam lana, sezama, ono kaj jedu konji i kornflejks i bezuspješno tražim jeftini konzumov jogurat jer u dućanu koji mi je 28 metara od firme imaju vindijin zeleni i dukatov tekući plavi.

Serem vam na tekuće i one s nula zarez nula posto masti i općenitu natrenizaciju života zbog glupih žena koje idu na dijete umjesto da se češće fukaju.

Kefir mi je prepeckav, acidofil premastan, a one ženskaste pomodne pomade od aktivacije, bioaktivlije, sensie – ne pušim.

I nikak nemrem izbacit okus žemlje, paštete iz crijeva i zelenog tvrdog jogurta koje bi mi u obliku doručka subotama od 1976-1982. servirao moj najdraži otac kad bi me samo time uspio dić iz kreveta…
Niš više nema taj okus.

Jučer u redakciju došla pašteta s okusom pizze.
A prodaje se i pašteta s likom štakora – Hlapićeva.
Ali pašteta nije zdrava jer po urbanoj legendi nastaje kad nakon klanja šljakeri idu prat ostatke papaka, crijeva, obrašćića i kurijih očiju s poda, pa pokupe i stave u kantu s riječima PA ŠTETA da se baci.
Iako je navodno tirolska najotrovnija.
A hrenovke su hrenovke već ako imaju 10% mesa u sebi.

Dakle, oko 12, pol jedan postajem pakleno gladan.
Ručak kod tetica prek puta firme mi je cca 35 kuna, a s vremenom sam shvatio da se bazira na brašnu i konzervi paradajza s vegetom.
Kod onog dečeca iza ugla nejdem jer drži prst u juhi dok je servira.
U Jamonjamonu je klopa oko pedesetak kuna, ali to mi boli budžet.
I nema više one seksi te lajave konobarice.

Pekara nudi mašala kiflice koje mašala debljaju i burek koji varira.
Ali ko je jednom operiro ono na “h” a nije herniju, zna kako taj osjetljivi dio muškog zadka reagira na rakijice, tamne pive, nefukicu, janjetinu i – već spomenuti obrok od usoljenog golubljeg i mačjeg mesa, pa rađe ne.

Dejli freš je najveće smeće na planeti koje nudi sve za pet puta onoliko koliko vrijedi, a maksimum je salata s prknom od pileta za 20 kuna i tri rezanca mikroendivije. Zlo.
Ćevape bi rado mrknio svaki dan, ali s obzirom na tezu od dva reda iznad…

Voće mogu pojest, al je učinak ko Nikoli Nikiću (kad je provalio – reko mi trener da čuvam Protasova, a ja čuo da čuvam prostor. I dok sam ja skonto, ovaj mi uvalio tri komada do poluvremena) – ostanem gladan.
I još se gušim na koru od jabuke i kruške…

Slanci me napuhuju, peciva su nedorečena poput jutara.
Čokolada je poput kokaina, fina al se navučeš, a i nisam tip od slatkog osim salenjaka, a nije jesen.
Tete u malom dućanu su pederi, ponude se složit ti sendvič i onda kuckaju neke nebulozne cifre tako da sam jučer baget, petnaest deka parizera s povrćem, tri šnite sira, drk majoneze i tri lilihipa platio 36 kuna, pa im je to bio moj zadnji sendvič, govna bahata simpatična, djeca vam za hadeze glasala.

Pa kontam, pa dvojim, pa trojim, pa se iz protesta doma predvečer ukrmim ko mlado od gnua pa sam zato debel.

Kaj da gablam da se najedem a budem zdrav te seksualan pritom?
Hilfe!

PS. Veliki pozdrav Kutinjanima,

(dobra ova koja nam je upala u kadar!)

Armadi, starim Boysima, Ivoni, Seki, mojim vjernim pratiljama na najboljim koncertima,

onom s faksa kojem uvijek zaboravim ime, Srećku iz Scouta i još dvije tisuće pankera

i veseljaka koji su uživali u nedjelju na stvarno sjajnom koncertu Flogging Molly, uvertiri za Dirty Old Festival kraj Velike kraj Požege!

Usro sam se kad sam vidio da su obučeni ko scientolozi, ali kad zasviraše…

I odsviralo Black Friday Rules.
Za mene.

Dvije minute poganja.
Hvala čupavom mladiću na kojeg sam se naslonio dok sam vraćao dušu sa slezenom.
Vidimo se 1.7. u KSET-u na godišnjici Matine svadbe.
Da, sviraju mu NoMeansNo.
Idila!!!

U subotu bila parada pedera.
Bila i parada onih što bi tukli pedere.
I koncert od Lepre Mrene.
I parada onih što bi tukli Mrenu jer je pjevala četnicima u maskirnoj uniformi za koju je ona rekla da je to odjeća za safari.

Cijenim pravo na izbor, al mi je baš bilo fino što sam se taj dan mako iz Zagreba.

Bio sam u posjeti Junioru u Kukljici.
Dio Rokove familije s majčine strane spada u onu vrstu ljudi koja mora nešto raditi i graditi.
I sad im kuća djeluje sve bolje i bolje iako su oni jako umorni.
Pa je Mališa danima uživao u bazenu u vrtu.

A ja ga metiljast išao vodit na prvo kupanje u more.
Pa je on plivuljio s plivalicama i smrzavao se a ja se smrzavao i bio ponosan.
I njega je mama namazala protiv s onom živom u stiku, a ja sebe nisam namazao jer kaj će meni sunce, kuiš, ono…
Sad je Rok fino crn, a tata crven ko jednjak od Žaka.
Katastrofa, sve peče.

Vozio sam ex puničinu Corsu autoputom za Zagreb.
Nisam gario preko 130 iz pijeteta prema Zdenki, čiji me glas stalno prati (spikerica na radiju), a i prema godištu auta.
Tako da sam uz otvoreni prozor i škripanje jedine kazete (moje, mix Dream Theatra, Neurotic Outsidersa, Misfitsa, Maidena i što god se još dalo stavit na taj zaboravljeni nosač buke negdje davne 1996.) pičio tri sata od Zadra prema metropoli.
Ne volim se bahatit po cesti, em sam relativno neiskusan vozač, em nemam jaki auto, pa me je bogami dojmila ergela koja me konstantno prestizala.
Došao sam do zaključka da se, nakon što me preletilo 150 terenaca i još 200 limuzina naših registracija, u Rvackoj opće ne živi loše.

I postavlja mi se pitanje, koju vaginu mile majke naša raja guta te ogromne aute, pogotovo 40-godišnjakinje s cigaretama, krunicama i mobitelima?
Kaj prek crnih Alpa idu na posao!?
I da je kriza…

A meni je kriza…
Kako se borite protiv krize?