Blue Theme Green Theme Red Theme
RSS:
Postovi
Komentari
pipl onlajn!

EPP

    Dragi sponzori!
    Nije li ovo mjesto idealno za reklamu? 1200 ljudi dnevno nije za odbacit!

Croadria

    Mome sajtu jako prija - hosting CROADRIA!

Budi zdrav!

    BudiZdrav

Curling i kako ga speći

    Curling Klub"Čudnovati Čunjas", Zagreb, Hrvatska
  • Precjednik: Ribafiš
  • Doprecjednik: Stokuća
  • Tajnik: Sin
  • Adresa: Domagojeva 21, Zagreb
  • E-mail: ribafish@gmail.com
  • Žiro racun: 2360000-1101879360
  • Treninzi: Svake nedjelje na klizalištu Zagrebačkog Velesajma u 22:00
  • Free Image Hosting at www.ImageShack.us

    Bowling u Hrvata!

      BK Nomad - Trenutno najmlađi bowling klub u HR
       svakog mjeseca organizira škole bowlinga, kako
      za mlade i početnike, tako i za one koji već znaju ponešto o bowlingu.
      Školu vode treneri s međunarodnim licencama pa ako želite zablistat
      na team buildingu, ozbiljno se baviti ovim sportom ili se samo dobro
      zabavljati - javite se predsjedniku: Saša Petković, 098/247-051.

    Društvo prijatelja piva

    PIVOPIJE!!!
    Kupili ste čudnu pivu u posjeti tetkinoj zaovi u Burkini Fasso i ne znate što biste s njom? Prijatelji piva vas željno ocekuju i popit će je s nevjerojatnim guštom!!!
    Free Image Hosting at www.ImageShack.us
    Informacije: 091/3698 379
     dpp@drustvo-prijatelja-piva.hr
    www.drustvo-prijatelja-piva.hr
    REDOVNI SASTANAK DRUŠTVA
    - Svaki četvrtak od 20,00 sati
    - Zagreb, u Češkoj

    Mediterano

      Ako vas put nanese u Velu Luku i mislite da nemate kaj za delat, grdno ste se prešli! Odmah u Mediterano Tourist Agency!
      Image Hosted by ImageShack.us

    Kosinj

    Frend napisao knjigu, pa navalite! Kosinj

    Tickettoad

      Ako planirate posjetiti Sjevernu Ameriku ne propustite sportski ili glazbeni događaj koji vas zanima.
      Buy Tickets at TicketToad.com

Kako sam se jako kasno prosekso, tako sam i relativno kasno shvatio svu ljepotu Open Air Festivala. Bilo je to negdje 1996-97. u Izoli na Deep Purpletima, kad su roditelji skrivali snaše i zatvarali drvene škure pred naletima čupavih rokera sa svih strana svijeta. Napio sam se, smijao, pjevao, minglao i gledao zgodne tete, da mi čupavi strojovođa iz Konjščine nije uzeo deset maraka za majicu i ne vratio – bilo bi savršeno. Ma bilo je. 17 godina kasnije Deep Purple se unakazuju diranjem s Koeljom lakih nota u vidu Đibe, a Zagreb ima svoj deveti Open Air Festival različitih imena, ovisno o sponzorima, pa je tri dana jarunsku travu gazilo na desetke tisuća posjetitelja INmusica.

Skužio sam da sam i dalje dnevni tip, i da me najviše vesele prvi bendovi, oni dok još vidiš sretne face oko sebe, polugolu mladost u transu, pijane debele Nijemce i one tri kosooke blatne. Ljutim se na sebe što ne znam više pjesama, ali skačem i mumljam, i urlam kad je gotovo, nadam se da će odsvirati i moju stvar, jer svaki infantilac ima svoju stvar koju želi da mu se odsvira. I Partibrejkersi odsviraju Kreni prema meni, i Flogging Molly Black Friday Fules, i Wolfmother onu jedinu kaj znam, i na kraju Pixiesi svih deset pravih. I završe s Where is my mind! Divotica…

Najveći plus ovogodišnjem Festivalu je bio moderan Line-up koji je privukao par tisuća stranaca. To što ja ne razumijem što je lijepo u nastupu Foalsa ili kvalitetno kod Black Keysa, pripišimo mojoj starosti i teškom privikavanju na trendove. Iako su etno stričeki u šlafrocima koji su tamburali po gigantskim patlidžanima bili otkriće, a Digital land s kupažom svih elektro hitova u zadnjih deset godina – čista vesela đuskaona. Pjevač Wolfmothera je isti mladi Jergović, Foalsa Prince na steroidima, žao mi je jedino što sam triput fulo Divljana, ali doći će opet. A i Fratellis su mogli biti malo bolji, dobro, zbriso sam pred kraj na tekmu, mea culpa… Hrana je bila jezivo očajna kao i svake godine, s nerealno visokim cijenama za hrvatske pojmove, ali i bagatelna za strance – pijani Švabo u majici St. Pauli kraj mene kupuje lovu za karticu za cugu za – 1000 kuna. Trećeg dana!!! Nismo mi krivi što nas političari potkradaju i uništavaju pa nam je 18 kuna za pivo, 20 za tri deci gemišta i 30 za Jackie-kolu – puno. Ovo je Open Air, probajte otići u Austriju i tamo nešto pojesti i popiti, uostalom, nakon devet godina valjda znate što vas čeka. Ima i neka jeftina birtija kod Aquariusa, Žirafa, idealno za prije koncerta!

Prijedlozi za dogodine. Organizirati poštenu hranu, kvalitetniju i bržu. One kobase od mrtve janjadi ne bi Suarezu dao, katastrofa. Uz točenu Žuju, obavezno ubaciti i Tomislava. Povećati broj štandova s pićem i hranom, kao i zahoda. Prebaciti sve na srpanj, mjesec koji nije najpoznatiji po količini kiše i broju gromova, poput lipnja. Poraditi na line-upu, i jedan dan posvetiti isključivo dedekima koji bi gledali Springsteena, SOAD, Raccide, Pearl Jam, Green day, kao i uvesti obavezne stalne domaće bendove poput Kawasaki tripa, Leta 3, Overflowa, Postolara trippera i sad već serem. Sjajan potez glede bendova za okupljanje mase stranaca, loše odrađen posao tih istih bendova, oni koji su već bili tu nisu razočarali, deseci tisuća sretnih ljudi doći će i dogodine. Ja prvi među njima. Pivili!

Snimljeno s Nokia Lumia 1520

Kako sam se i peti puta zaljubio u London
„Ima nešto nadrealno u toj ljubavi između skromnog pivopije, zaljubljenika u putovanja, i ove svjetske metropole, melting pota svih rasa i fela. Nema šanse da se ikada tu preselim, ali sam toliko oduševljen svaki put kad naletim da mi se baterije ne prazne jako, jako dugo vremena. Uglavnom, peti puta je bilo i najduže, a misija je bila – položiti tečaj na Britanskoj pivskoj akademiji…

Spadam u kategoriju putnika koji destinaciju posjećuju na kratko vrijeme, ne kao Shale na mjesec dana, Veliki Gogo na dva, ili Veličan na dok ga ne steraju, ali pokušavam taj koncentrat od tri-četiri dana iskoristiti najbolje što mogu, pa sam na povratku uglavnom iscijeđen kao krpa. Ovoga sam puta imao plemenitu misiju – postati pivski sommelier. Kako od srednjih nogu spajam neugodno s beskorisnim, odnosno pivuckam po svim zakučcima Planeta, tako je došlo vrijeme da se i moja potraga za svetim pivom konačno i titulizira, a kako ljudi iz Zagrebačke pivovare savršeno dobro znaju koliko volim pivicu, tako su mi i javili za ovaj tečaj u – Londonu. O samom tečaju možete pročitati na portalu za hedoniste punkufer.hr, ali danas pišem o onome što sam doživljavao prije i nakon desetosatnih predavanja. S degustacijama, of course!

Aerodrom Heathrow je besprijekoran, a ljubazni Bjelorus će vas na informacijama uputiti da kupite Oyster karticu, koja je u biti pokaz za Metro i buseve. idealna stvar za svakog putnika s crvićem u guzi koji gradovima vrluda satima, i nema love za skupe taksije. Cijena 5.60 funti do centra, bus 1.40 funti. Izlazak na cestu i isprika vozaču koji me skoro pokupio jer čitam na podu da gledam desno i pogledam lijevo. Klasik, nakon tri dana se priviknete. Vozni park je obijesan, crnci voze BMW-ove, Indijci Audije, rijetki Britanci Mečke i Lexuse. Da dođem ovdje s Cliom, ne bi me pustili ni da budem crnac. I mrzim onaj njihov sklop pipa nad kadom, nikad pogodit mlaku…

Iza svakog ugla čuju se ruski i poljski, Slavenizacija je ogromna jer svi dolaze u potragu za poslom kojeg u Londonu uvijek ima, tako da su Poljaci vodoinstalateri, Crnogorci izbacivači, Rusi mafija, a Hrvati igraju nogomet. Letio sam u avionu s oba Kranjčara i morao im reć za onu frljoku, kad je Niko neki dan fintom srušio braniča na pod – da me vratio u mladost i najbolje dane Prosinečkog. Htio sam mu reć da sam ja već star čovjek, ali da je trebao Japanu pucat penal jako po sredini, ali trebali smo sletit, sreća njegova, uvijek se raspekmezim kad pričam o tekmama. A kad smo kod nogometa, odsjeo sam u blizini Chelseajevog stadiona, doduše, London ima toliko stadiona da si uvijek blizu nekog, ali sam prvi puta posjetio Battersea, kvart uz Temzu, nov, moderan, uredan i predivan. Prvi red uz rijeku su staklene vile, hoteli i poslovne zgrade, korak iza ono najljepše britansko – ciglene kućice s dvorištem, u kojima vidiš tipa koji čita novine loveći zadnje zrake sunca.

Dan traje od 4.30 do 21.30, ali nije dovoljan za vidjeti sve što vas zanima. Prvi dan hodam sat vremena od hotela do predavanja i divim se trkačima, joggerima, biciklistima… Nema te zelene površine, šetališta, ma ni ravnog asfalta da svakih dvadeset sekundi ne protrči netko u specijalnoj uskoj majičici, slušalicama i obaveznim ruksakom. Ovi naši sektaši, Brooks, Nike, Adidas, lipov su čaj prema Londončanima, koji s grčem na licu i nervoznim pogledam gutaju milje i vonjuckaju na poslu? U biti sam zavidan jer sam strgan od hodanja i gledanja, pa liježem u prvi park na debeli sloj engleske trave. Otvaram pivicu (dvije funte) i za tri minute pričam s nekim netom prisjelim studenticama s Jamajke, napaljenim malezijskim aviomehaničarem i plesačem iz Kragujevca homoseksualne orijentacije. Zato jer brije ruke. Valjda. Ali uz pivo paše svaka spika, a pogotovo ova internacionalna, na travi, u parku, u Londonu, na pet minuta od Piccadillyja. Gledam cijene hrane, hamburgeri, kebabi, fish&chips, sve od 5 funti naviše od strašnih ćumeza do elitnih pubova, gdje je steak otprilike 12-14 funti. Točeno pivo, pinta, dakle malo više od pola litre – od 3,5 do 5 funti. Uvijek postoji opcija trgovine i sendviča na klupi, ali ni tu se ne možete izvući ispod 50 kuna. Prvi dan jedem fish&chips i lupam se u glavu jer mi je mama s Korčule, i ovo je penis, a ne riba, drugi dan kraljevski hamburger od kralja koji je davno abdicirao, a treći lamb curry koji mi je štrcnuo u oko dok sam cuclao nudlu. Danas već vidim većinu boja spektra, hvala, uglavnom, ne vjeruj Pakiju kad ti kaže da curry nije jako ljut. A dobaaar…

Najveću sm muku mučio s WiFijem. Ni za lijek. Tu i tamo neka skupa birtija, a i tamo se trebaš registrirati, ispuniti upitnik, lakše je na burzi doći na red. Što me jako ljutilo, jer sam se navukao na Geocaching, pa sam jednva dva komada našao na pipanje…

Osjetio sam se sigurno, nisam bio u sumnjivim kvartovima, pa je bilo i začuđujuće uredno. Ah, da, bio sam od nedjelje do srijede, pardon. Britanski aleovi su čuđenje u svijetu pivopija, mlaki, mutni, aromatični, nepodrigljivi. Dakle, fantastični. Noćni život sjajan, sve puno, sve divlje, od Rihanne do Iron Maidena, po željama. Turske kave ni za lijek, magnetići 4 komada za 5 funti, slikanje pored London eyea dok student glazbene akademije piči gajde – neprocjenjivo.

London je divan jer si istog trena kad stupiš na njegovo tlo – Londončanim, dio gomile, svijet. Njegove su djevojke lišene kompleksa, hodaju polugole, sa svim manama i vrlinama na ti, sretne i nasmiješene, slobodne i lude. Tipovi su još slobodniji, u japankama i kratkim hlačama, nabildani i samodopadni, glasni i totalno puni samopouzdanja. Jedni i drugi u bojama svim, toliko normalni i neopterećeni da sam nakon tih par dana jednostavno sretnije biće. Pa ću uskoro opet u Londru, makar napuniti baterije. Ali sad je red na Barcelonu i Prag da se vrate na tron… Uskoro… ASDA, adiiiijo…

Tata Zvončica je došo s mora, gdje živi već devet godina – na operaciju mrene. Kako je ova država uništila sve, tako muči muku s doktorima, jer ne želi ići preko veze – “Plaćam zdravstveno 50 godina, ima da me srede!”. Tako da se patimo. Ima 69, ja imam 43, Rok 8. Nije da se shvaćamo, ali bar nam je zabavno! Tu su neka naša prepucavanja, pa ako ne pratite fejs…

“Tata, hoćeš graha?”
“Mmmm, ne baš…”
“Brokule?”
“Ne jedem zeleno, ne probavljam ta sranja…”
“Kiseli kupus?”
“Pih, ne volim kiselo, i nije dobro za prostatu”
“Krvavice s kruhom?”
“Hm, samo ako nisu premasne i preljute, znaš, kad sam ja bio mla… Opa, fino…”

I mir je zavladao prerijom, Otočanka Samobor, kumim vas svevišnjim na krvavicama, ako ih Zvončica jede, onda su stvarno de luxe!

————————

Stavljam sol u grah, a tata, koji je netom operirao mrenu, i kao ne vidi ništa, s pet metara kaže onako dušanovićevski uffff, ko da je ivanišević fulo za metar…
“Ne, ne, samo ti kuhaj, ne bum ti se ja mešal…”

———————-

“Sine, skuho sam poriluk.”
“Ne jedem ga od 1976.”
“Znam, ali to je zdravo, imaš ga na špaheru.”
“Je li topao?”
“Je, skuhao sam ga u 2.”
“Tata, sad je 6.”
“Da, ali još uvijek je topao, krumpir se ne grije.”
“Zvonimire, ovo je blago ledeno, i sige su toplije, ja ću to zgrijat.”
“KRUMPIR SE NE PODGRIJAVA!”

Mislim da se ovako osjećo onaj čiko ispred trideset pehara i samo jednog svetog grala…

————————-

“Sine, od čega radiš smjesu za palačinke?”
“Pola mlijeko, pola mineralna…”
“Hm, da, suhe su, nisu glatke kao mamine, ni jednostavne, one onako samo gutneš pa kliznu… Ali ih mogu manje pojest, to je pozitivno…”

Pojeo je četiri, Rok tri, shvatio sam to kao kompliment mjeseca, hell yeah!

———————–

“I, stari, kakva ti je sarma?” (Upravo načinje drugu…)
“Sine, kupus se pere, ovo je kiselo.”
“Pa da neću kiselo, stavio bi repu…”
“Mda, ali fila je solidna. Jel dinstaš luk prije punjenja?!”
“Dinstam.”
“Da, kad vi ništa (naglašeno NIŠTA) ne čitate, luk se ne dinsta za sarmu. Iako ga ja volim prodinstat…”

Večeras epizoda purica. Već vidim da ću dobit pljusku jer sam je peko vertikalno… Kako ja njega obožavammm!

———————

Naručilo ga za operaciju za godinu i pol dana
Došao je s Korčule s plus 12 na -5
Prehladio je mjehur
Doktor mu je preporučio antibiotik
Dao mu je krivi antibiotik koji mu je sjebo bubrege
Reko mu je da prestane pit antibiotik i ode na gastroskopiju, al da se to dugo čeka
I onda mi kaže za moju esencijalnu juhu od elite domaćeg pilićarstva i dva ekstravagantna grincajga – da mu je “Jestiva”…

Izdrži stari, još malo pa će ljeto i ribičija…

———-

tata: Sine, trne mi noga.
ja: Ma nije to ništa, ajmo do placa da se protegneš.
tata: Ne, nije dobro, zovi hitnu.
ja: Dobar dan hitna, evo, tati mi je utrnula noga
hitna. Ma nije mu ništa, neka malo prošeće…
tata, glasno: Utrnula mi je noga, vodite me na operaciju

Odveli ga na operaciju, izvadili mu ugrušak u dva ujutro, spasili mu nogu i štošta…
Na meniju banane, više ne spominjem tatu u statusima, odoh u bolnicu, over and out.

————————–

“Tata, hoćeš malo bistre juhe, sad sam skuho…”
“To nije bistro, dobro, daj…”
“Kaj si loše volje?”
“Izgleda da su mi, dok su mi vadili ugrušak prerezali limfni čvor, pa sutra idem nazad u bolnicu.”
“Fakat nije bistra… Oš pasta šute, ima samo mic pancete za aromu?”
“Nije mi do jela…”

Nije ni meni… Dobro, dokle!?

————————–

“Tata, donio sam ti tri bombonjere za sestre.”
“Ja ti to ne jedem, dat ću ih sestrama.”
“Kako kamenac?”
“Jedan urolog kaže da bi mi vadio prostatu, drugi da bi samo pročistio kanal, ali gastroenterolog misli da je to cista.”
“Gastro…!?!?!”
“Da, on mi je našao kamenac, jesam ti pričao kako su mi razbijali kamenac?”
“Jesi, dvaput…”
“Dakle, imaš jednu kamericu na vrhu tih kliješta koju ti zabiju u… (jako puno kasnije) Nego, jel znaš kako ćeš se najbrže vratiti doma?”
“Tata, vozim od Univerzijade, još je Tuki za Partizan navijo…”
“Pa znam, ali sad se tu popneš na Jordanovac, pa…”

Bolje mu je, puno mu je bolje…

————————-

Donesem tati jafa cakes
On kaže da ih ne voli i da će dat sestrama
Ja jedem jafa cakes
Tata priča kako su mu razbijali kamenac kliještima kroz kateter
“Kaj je sine, ni ti ne voliš jafa cakes?”

Od sad seks ima sasvim drugu dimenziju… Ali se čovjek oporavljaaaa, jeeee!

———————–

“Jel ti odgovara fi, boja, položaj naljepnice na banani? Ekvadorska je, sjeveroistok regije, rani holocen, osojna strana…”
“Ne pizdi…”

Atak na Batak – tri vrste ćevapa od junetine, piletine i janjetine!

U sklopu akcije „Tražimo najbolje ćevape u somunu grada Zagreba“, putujući svežder Ribafish naletio je na restoran na početku Rudeša, ponukan da isproba ono na što su ga uputili dragi ljudi s Facebooka – Batak Grill i njegove tri vrste ćevapa. Društvo mu je radio nepotkupljivi član žirija, osmogodišnji sin Rok.

Rokatanski Fish Junior i prije se pokazao kao sjajan tester nezdrave hrane, pa je uživao i u čipsu, štapićima, sladoledu, čokoladama, dok je nebesa dotaknuo prilikom kušanja 24 vrste gumenih bombona. Iako mi nikad nije oprostio što ga nisam vodio na testiranje hrenovaka, kao ni što ne idemo u McDonalds, na poziv za ćevaparenje odmah se ozario. Bila je nedjelja, oko 14.00, mjesta u Batak Grillu, na Rudeškoj cesti je bilo malo, baš kao i konobara, pa smo čekali dobrih 15 minuta na uslugu. Jako uredno i pristojno, iako bez neke glave i repa, glazba neodređena u daljini, zvučnici nikakvi kao s dedinog Stojadina, gosti uglavnom dobrostojeće obitelji velikih automobila i barem dvoje djece te isto toliko tableta.

Atak na Batak! (Foto: batak grill facebook.com)

Konačnog konobara Rok napada riječima „Ćevapiiiii!“ i nešto manje nervozno „Ledeni čaj“, dok ja mudro tražim koktel od pet janjećih i pet pilećih te Cocktu, piće naše mladosti kad nam još nisu dali piti pivo, koje sad ne pijem jer vozim… Ćevosi vulgaris su 33 kune, lepinja 5, kajmak 7, što na kraju ispada jako skupo, sokovi su po 13, a janjeći ćevapi kao extra klasa – 40. Uz zbrajanje da ćemo za večeru ubiti jaja na špeku i čašu mlijeka jer smo se razbahatili lovom za ručak, iznenađuje me konobar koji ćevape donosi već za deset minuta, vrhunski servirane, na preglomaznom tanjuru, i – daleko od lepinje. Htjedoh nešto reći protiv lepinje, ali grizem najbolji komad peciva u Hrvatskoj, evo, tu me režite. Suha, odvojena od ćevapa, ali zapečena u obliku djeteline, meka, topla, puna ukusa… Mrak!

Krećem od slabijih prema jačima, i dijelim pileće prstiće po pola s Juniorom. Gledam ga, puše, gricka, zatvara oči. „Ajme, super su!“ Dobro, nije jeo ništa osim mandarine cijelo jutro, nije objektivan, pa se i ja dajem u razmišljanje. Ajme! Sočno, slasno, veliko i mrvicu preslano, ali seksi rebrasti ostaci rešetke na bijelome mesu, kojeg i ima najviše u ćevapu. Kajmak jako fin, solidna porcija, dovoljno mastan i slan, ali luk je potpuna katastrofa – pola glavice, neslane i netom očišćene, narezane divljački na 5 dijelova!? Ko lubenica! Kad se već žalim, čaše su bile vrele iz perilice, a u čašama nije bilo leda, tako da se pilo mlako – minus inače sasvim pristojnom i uljudnom osoblju.

Dijete oduševljeno žvače svoje juneće ćevape, ja mu kradem pokoji i potpuno sam zadovoljan, od strukture koja nije preusitnjena, do vlažnosti i veličine – iznad prosjeka. Dajem Rokabiliju da proba janjetinu, a on odmahuje rukom – smrdi. Srce mi stane, suza krene na oko, pomirišem i ja, kad ono stvarno – gospođa ovca, i to ona pred penziju, sve u kompletiću i s trajnom. Slasni, flafi, ali brutalno teški i stvarno malo daju na vremešnost. Šteta.

Uglavnom, Mališa oduševljen pilećim i junećim, ja lepinjom i sočnošću, razočaran nekim detaljima i općenito ovim fensi pokretom ćevabdžinica po Zagrebu – sve je teže pronaći poštenu prčvarnicu ili aluminijski kiosk. Iako, da se ima love, češće bi me Batak vidio (porcija ćevapa 45 kuna), ono što se nosilo po platama – djelovalo je više nego fino! Testiranje se nastavlja, javite gdje ste jeli nešto fantastično, i eto nas praznih želudaca!

Ocjena: 8

Krašograd i Trašograd

Krašograd i Trašograd

Ostavio sam Juniora u školi poslije zimskih praznika. Nema više Opstanaka, Malih programa, Poletaraca, Pera Detlića, Lala Gatora ni onog super filma u kojem brko nikako da ubije Yula Brinera. Dani u praznom Zagrebu, metiljanje dok su starci na poslu, telka, nogač, švrljanje po kvartu, grudanje, i pokoja prva ljubav. I skupljanje sličica Životinjskog carstva…

Ostalo mi po džepovima čokolada od vikenda, pa žderuckam dok vozim, da se ne baci. I pod zub mi dođe taj tvrdi tanki oštri dio Carstva, vazda prepoznatljiv i nenadomjestiv. I odlutam u dane djetinjstva kad se skupljalo, kokalo, mijenjalo, pa čak i kralo, samo da se skupi album i dobije ogromna kutijetina s bar deset kila Kraševih proizvoda.

Ali, nisam ga skupio u djetinjstvu, ni u tinejdžerstvu, samo sam tu i tamo vidio neko sretno dijete kako otvara deset kila čokolada, govana i keksa, s osmijehom koji liječi sve rane. Skupio sam ga na faksu, kad sam se đorao s Klempom i Marijom, došao do dućana, teta beskrupulozno i bolno kemijskom prekrižila sve sličice, i dala mi kutijicu, ma fasciklu od niti kile. Sa smežuranim nakaznim tvrdim Bimbo žvakama iz prošlog stoljeća.

Danas je dan za trash, u Cliu mi urla 365 od Satiketa, još malo pa ću i Emiliju i Ninu stavit, eventualno Papagena… I kako me Trashograd vezao uz Krašograd, a radim u Remetincu, nekako sam ljut na onog nakaznog lopova koji mi je sad u susjedstvu, a koji je uz medvjede i umjetnine ukrao i devet kila mojih čokolada. Triput nadan u pak dobio dabogda, idem šljakat. Ajd pivili…

365

Stariji postovi »